Kako učiti decu da budu slobodni građani (ako prosvetni radnici to u većini nisu!)

Kolumna: Sunđeri i Krede
Autor: Boris Jašović

Bogobojažljivost ide pod ruku s idolopoklonstvom, a povod im je strah. Iskonski, egzistencijalni strah od smrti ili gubitka radnog mesta, svejedno, ali u svakom slučaju strah koji se teško otklanja kod bogobojažljivih idolopoklonaca.

Strah i pametne ljude s diplomama stečenim na visokim školama neretko pretvara u glupake, i tera ih da sve ređe veruju sopstvenim očima, a da sve češće racionalizuju nametnuto im verovanje u opsene. Pa ukoliko im Bog ili Idol poruči da su posledice bitnije od uzroka, oni to onda bespogovorno prihvataju, ubeđujući sebe da stvari jedino tako i stoje, te da za uzrocima pojava uopšte ne vredi tragati. Štaviše, kod ljudi se posledice bogobojažljivosti (koja idu pod ruku s idolopoklonstvom), često javljaju u obliku svesnog pristajanja na glupost, neretko zarad zadovoljenja sopstvenih potreba posredstvom aminovanja tuđih ciljeva i interesa. Glupost inače predstavlja suprotnost mudrosti, veli Aleksandar Feldman, jedan od darovitijih Frojdovih učenika. A to drugim rečima znači da glup čovek, za razliku od mudrog, ne poznaje uzroke stvarima i pojavama, kako to u „Istoriji ljudske gluposti“ ispravno primećuje Pol Tabori.

Danas se čovek trudi da ga uzroci pojava ne zanimaju, što je posve karakteristično za svet brzine i buke u kojem živimo. U takvoj se situaciji celovita slika sveta raspada na komade, dok ljudi bivaju obmanuti nekoherentnim parčićima „nametnute“ im stvarnosti. Obmanuti ljudi po definiciji nisu slobodni jer su sve manje svoji, a sve više nečiji – tuđi. Ne veruju sopstvenim očima jer malo toga znaju, a pošto ne znaju ili ne žele da znaju, oni onda veruju u ono što im autoriteti nameću.

Lakovernici pritom mogu biti vredni fah-idioti i vrsni poznavaoci zanata kojim se predano i stručno bave. Pa ipak je znanje moć, a ne slepa vera! Premda. Tačno je i to da znanje ne mora uvek biti razborito i optočeno moralnim normama. (Um nije isto što i razum!) A ukoliko je tome upravo tako – onda ni zrnca istinske slobode tu ne mora biti, pa ma koliko dotični um bio blistav!

Upravo bi ovo moralo biti poznato prosvetnim radnicima.

Tim Prometejima i pronosiocima luče obrazovanja i vaspitanja! Ljudima koji bi morali biti građani slobodnog duha i još slobodnijih misli. Ali, avaj, oni to u priličnom broju slučajeva nisu!

Iskustvo višedecenijskog posmatranja sa učestvovanjem unutar različitih vaspitno-obrazovnih ustanova, uverilo me je u poražavajuću i tužnu istinu – da se jedva 10 procenata prosvetnih radnika može svrstati u red slobodnih građana! Preostalih 90 odsto čini tihu većinu vrednih i odgovornih, ali s druge strane bogobojažljivih i šablonizovanih ljudi – neretko idolopoklonički nastrojenih prema autoritetima. Takve autoritarne ličnosti (s tim u vezi preporučujem Eriha Froma za čitanje), teško mogu učiti decu slobodnom menjanju društvenog poretka – na bolje. Ono što im oni najviše mogu ponuditi je slepa vera u autoritete i slavljenje fahidiotizma kao osnovne vrline „kapitalističkog“ načina života.

Posledica ovakvog obrazovanja i vaspitanja jeste da učenici budu osposobljeni za bavljenje pojedinačnim drvetom, a ne celom šumom. To jest, da budu osposobljeni za solidne majstore u izabranoj (ili nametnutoj) oblasti, odnosno za maestralne pritezače šrafova na golemoj mašini društva, koji se nikada neće zapitati na koji način funkcioniše taj golemi mehanizam u kojem žive i rade?!

Međutim, ovo ne bi trebalo da nas preterano začudi, budući da ni gro prosvetnih radnika nije odmakao dalje od statusa lično odgovornog građanina koji radi i plaća porez, poštuje zakone, učestvuju u dobrovoljnim akcijama…, ali nema volje, razuma i petlje da loš sistem menja iz korena. Čak i kad je svestan/svesna da stvari u društvu ne štimaju kako treba, on/ona teško uspeva da probije bedem standardne racionalizacije sa elementima predsrasuda i stereotipija na kojem stoji da zadatak prosvetnog radnika nije da zajedno s decom pronalazi puteve prema pravednijem svetu, već da ih podučava najboljim trikovima pomoću kojih se mogu integrisati u aktuelni svet nepravde, pohlepe i manipulacije. Pre svega jer iz takvog sveta (navodno) izlaza nema! Zbog toga tiha većina prosvetnih radnika ovakav stav (i svet) podupire ličnim nepristajanjem na promenu, pa nije ni čudo što sistem obrazovanja i vaspitanja nalikuje vašarištu taštine.

Reč je o mestu gde lični interesi i sitni dobici zakriljuju opšti interes đaka, profesije i škole, gde se direktori pretvaraju u preduzetnike koji školama upravljaju kao što korporativni menadžeri upravljaju kapitalističkim preduzećima, i gde se nastavnici neretko ponašaju kao rivali koji jedni drugima otimaju fondove, odeljenja, povlastice…

Postavlja se stoga pitanje, kako u takvom sistemu lišenom humanističkih sentimenata, učiti decu da budu slobodni građani koji teže solidarnosti i opštem interesu društva u kojem žive? Kako, na kraju krajeva, učiti decu da postanu građani orijentisani na pravdu, koji kritički sagledavaju društvene, političke i ekonomske podsisteme, bave se strukturama koje proizvode napravdu, i poznaju načine kojima takve strukture treba menjati?