U srpskom obrazovnom sistemu pitanje imenovanja direktora škola postalo je jedan od ključnih problema koji otkriva dublji konflikt između stručnosti i političkog uticaja. Na prvi pogled reč je o tehničkoj proceduri, ali u praksi je to proces koji direktno određuje kvalitet upravljanja institucijama u kojima deca provode najveći deo svog odrastanja.
Šta kaže zakon
Prema važećem Zakonu o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, direktora osnovne škole imenuje ministar prosvete na period od četiri godine. Ista procedura važi i za srednje škole. To je ključna činjenica koja određuje sve ostalo.
Procedura je formalno jasno definisana: školski odbor škole organizuje konkurs i bira kandidata, a zatim se ta odluka dostavlja ministru na saglasnost. Ako ministar u roku od 30 dana ne odbije saglasnost, smatra se da je saglasnost data. Međutim, ministar može i da odbije saglasnost, čime praktično poništava izbor školskog odbora.
Pravnici objašnjavaju da je direktor škole javni funkcioner, što znači da njihov položaj nije samo upravno-administrativna pozicija, već i zvanično funkcionersko mesto sa političkom odgovornošću. Agencija za sprečavanje korupcije je eksplicitno potvrdila ovaj status.
Istorijat promena: Od školskog odbora do ministra
Do 2017. godine postupak je bio drugačiji. Školski odbor je birao direktora, a osnivač ustanove (najčešće lokalna samouprava) davao je saglasnost. Ministarstvo je imalo ulogu supervizora, ali konačnu reč o izboru imao je organ koji je poznavao školu i njene potrebe.
Zakonom iz 2017. godine ova procedura je promenjena. Uveden je sistem u kojem ministar prosvete ima krajnju odluku o imenovanju svakog direktora u svakoj školi u Srbiji. Obrazloženje za promenu bilo je da ministarstvo snosi odgovornost za rad direktora, ali nema instrumenta da utiče na njegov rad ili da ga razreši ako školski odbor to ne želi.
Zagovornici promene tvrdili su da ovaj model postoji i u nekim drugim zemljama i da omogućava većoj kontroli kvaliteta rada direktora. Kritičari su upozoravali da takav sistem otvara vrata političkoj podobnosti kao kriterijumu izbora, posebno kada se uzmu u obzir nebrojene škole širom Srbije i nemogućnost da jedan čovek u Beogradu poznaje realne prilike u svakoj od njih.
Vršioci dužnosti direktora: Sistem paralelne moći
Važan segment ovog sistema su vršioci dužnosti direktora. Kada u školi nije izabran direktor, ministar (ili pokrajinski sekretar u Vojvodini) imenuje vršioca dužnosti na period do šest meseci. Za vršioca dužnosti ne važi obaveza da je položio ispit za direktora, što je inače obavezan uslov.
U praksi se pokazalo da vršioci dužnosti često postaju kandidati na narednom konkursu za direktora, a period od šest meseci se koristi kao period „utopljavanja“ novog kandidata u kolektiv. Sindikati upozoravaju da je vršilac dužnosti u nezavidnom položaju: nije izabran, ali ima moć; nema mandat, ali donosi odluke; može biti smenjen u svakom trenutku, pa je stoga politički poslušniji od redovno izabranog direktora.
O direktoru jedne škole odlučuje neko ko nikad pored nje nije ni prošao
Centralizovan sistem donošenja odluka stvara paradoks: ministar koji nikada nije bio u Vranju donosi konačnu odluku o tome ko će voditi osnovnu školu u tom gradu. Ista osoba odlučuje i o školama u Novom Sadu, Leskovcu, Negotinu i svakom drugom mestu u Srbiji.
Ovakav sistem ima svoje razloge: uniformnost standarda, nacionalni pristup obrazovanju, sprečavanje lokalnih partijskih pritisaka. Međutim, rizici su očigledni: nemoguće je poznavati specifičnosti svakog lokalnog okruženja, dinamiku unutar školskih kolektiva, potrebe konkretne zajednice.
Posebno problematičan slučaj su škole u manjim mestima gde je škola centralna institucija lokalne zajednice. Kada direktora bira neko ko nikada nije bio u tom mestu, ne poznaje ljude, ne razume lokalne prilike, otvaraju se pitanja o legitimnosti i efikasnosti odluka.
Slučajevi iz prakse: Kada sistem daje malfunkciju
U praksi je sistem centralizovanog imenovanja direktora doveo do niza sporova koji su narušili rad škola i uznemirili lokalne zajednice. Evo najznačajnijih slučajeva:
Osnovna škola „Svetozar Miletić“, Zemun (2017)
Septembar 2017. godine ostao je upamćen po protestu u jednoj od najstarijih osnovnih škola u Beogradu. Ministar prosvete je razrešio dugogodišnjeg direktora Miroljuba Mosurovića, koji je školu vodio od 2006. godine i bio triput reizabran. Roditelji i učenici su blokirali početak školske godine pod sloganom „Ne damo Ljubu“.
Ministarstvo je kao razloge za razrešenje navelo niz formalnih propusta: neadekvatna stručna sprema nekih zaposlenih, broj učenika u razredima iznad propisanog, nepostojanje plana stručnog usavršavanja. Međutim, roditelji i deo stručne javnosti tvrdili su da je reč o političkoj smeni, jer je direktor odbijao da sarađuje sa lokalnim političkim strukturama.
Direktor je preminuo 2023. godine, a slučaj je ostao zapamćen kao primer sukoba između formalne zakonitosti i legitimnosti koju pruža podrška lokalne zajednice.
Osnovna škola „Dositej Obradović“, Omoljica (2023)
U januaru 2023. godine Pokrajinski sekretarijat za obrazovanje nije dao saglasnost na izbor Vladimira Ristića za direktora škole, iako je imao ogromnu podršku kolektiva i školskog odbora. Umesto njega, imenovan je vršilac dužnosti.
Celo selo je ustalo. Za dva dana 1.700 građana je potpisalo peticiju za povratak starog direktora. Roditelji nisu slali decu u školu. Čak je i gradonačelnik Pančeva izjavio da je „Ristić radio dobar posao“ i da mu daje punu podršku.
Pod pritiskom, novoimenovana vršioca dužnosti je podnela ostavku, a školski odbor je vratio starog direktora. Kasnije, u aprilu 2025. godine, Ristić je ponovo razrešen dužnosti, ovog puta zbog sukoba sa ministarstvom oko bezbednosti škole – postavio je pitanje neispravne hidrantne mreže, podržao kolektiv koji nije želeo da radi u školi koja je i dokazano nebezbedna. Zahtevao je da se problem reši, nije želeo da žmuri na kršenje propisa i dovodi u rizik živote dece i svojih kolega, pa je zbog toga vrlo brzo razrešen. Nekoliko meseci kasnije dobio je i otkaz.
Osnovna škola „Pavle Savić“, Beograd (2025)
Krajem avgusta 2025. godine, neposredno pred početak školske godine, Ministarstvo prosvete razrešilo je dugogodišnjeg direktora Milana Krstića, koji je sedam godina vodio jednu od najvećih osnovnih škola u Srbiji sa preko 1.300 učenika. Zvanični razlog za smenu bili su administrativni propusti, ali čak je i samo rešenje o razrešenju sadržavalo grube greške.
Reakcija kolektiva, roditelja i učenika bila je burna. Prvog septembra umesto nastave održan je protest. Direktor Krstić se obratio okupljenim roditeljima, a kolektiv je u znak podrške obustavilo nastavu.
Ministarstvo je prvo imenovalo vršioca dužnosti Ivanu Milošević, ali ona je, uvidevši da gotovo ceo kolektiv odlučno podržava starog direktora, odmah podnela ostavku
To, pak, nije smetalo Nenadu Tasiću, kog je na mesto v.d. direktora Ministarstvo prosvete imenovalo 8. septembra 2025. Tasić je profesor matematike koji je godinu dana radio u jednoj beogradskoj školi, a pre toga je bio direktor škole u Bujanovcu. Prvog dana kada je Tasić došao u školu, roditelji su mu sprečili ulazak. Prema medijskim izveštajima, novi direktor se zaključao u ženski toalet čekajući policiju da ga bezbedno izvede iz škole.
Protest je nastavljan nedeljama. Škola je funkcionisala sa minimalnim brojem učenika, jer su roditelji bojkotovali nastavu.
Ovaj slučaj je posebno problematičan jer pokazuje sve slabosti sistema: direktor je smenjen neposredno pred početak školske godine, zbog formalnih razloga koji se lako mogu ispraviti, bez davanja roka za otklanjanje propusta; umesto njega je nametnuto lice koje ne poznaje školu od 1.300 učenika; kolektiv i roditelji su potpuno ignorisani; škola nije mogla funkcionisati nedeljama.
Argumenti za i protiv centralnog imenovanja
Argumenti za centralizaciju
Zagovornici ovog sistema ističu da ministar može da obezbedi primenu jedinstvenih standarda kvaliteta u celoj zemlji. Kada lokalne strukture ne žele da razreše direktora koji ne radi dobro, ministar može da interveniše. Takođe, centralizacija navodno smanjuje uticaj lokalnih političkih i privatnih interesa.
Postoji i argument da školski odbori mogu biti oformljeni po principu podobnosti, pa tako podoban odbor bira podobnog direktora, što stvara zatvoreni krug klijentelizma na lokalnom nivou.
Argumenti protiv centralizacije
Kritičari ukazuju na to da je nemoguće da jedno lice poznaje prilike u preko 2.000 škola koliko ih postoji u Srbiji. Odluke se donose distancirane od stvarnosti škole, često bez poznavanja specifičnosti lokalne sredine, odnosa u kolektivu, potreba učenika i roditelja.
Sistem vršilaca dužnosti je posebno problematičan jer zakon ne definiše jasne kriterijume za njihov izbor, što otvara prostor za diskrecionost i netransparentnost. Politička podobnost postaje neformalan kriterijum.
Najvažnije: centralizovani sistem NE eliminiše politiku, već je samo pomera na viši nivo. Umesto lokalnog partijskog šefa, uticaj ima republičko partijsko rukovodstvo. Razlika je što lokalna zajednica nema načina da se žali ili da protestuje protiv odluke donesene na republičkom nivou.
Škola nije firma: Pitanje legitimnosti i poverenja
Škola nije obično preduzeće i direktor nije običan menadžer. Škola je mesto gde roditelji ostavljaju svoju decu, gde nastavnici provode najveći deo radnog veka, gde lokalna zajednica prepoznaje deo svog identiteta.
Kada direktor nema podršku kolektiva i lokalne zajednice, postavlja se pitanje njegove realne moći i legitimiteta. Može li direktor koga je nametnula država, a koga ne žele ni nastavnici ni roditelji, stvarno voditi školu? Može li takva škola biti kvalitetna i bezbedna sredina za učenje?
S druge strane, postoje i slučajevi loših direktora koje kolektiv brani iz ličnih razloga, iz navike ili zato što „bolje đavo poznati, nego nepoznati“. Ne može se tvrditi da je svaki protest protiv smene direktora opravdan, niti da je svaka odluka školskog odbora doneta u najboljem interesu učenika.
Problem je u nedostatku mehanizama koji bi obezbedili i stručnost i legitimnost, i kontrolu kvaliteta i autonomiju škole, i odgovornost i nezavisnost od političkih struktura.
Zaključak: Između stručnosti i politike
Način na koji se postavljaju direktori škola u Srbiji nije puko tehničko pitanje administracije. To je odraz šire dileme između centralizacije i decentralizacije, između stručnih kriterijuma i političke podobnosti, između formalne zakonitosti i društvene legitimnosti.
Sistem u kojem ministar u Beogradu ima poslednju reč o školi u Vranju ili Omoljici jeste zakonit, ali nije nužno i legitiman. Škole u kojima su nametnuti direktori kojima kolektiv i zajednica ne veruju mogu formalno biti ispravno vođene, ali nisu nužno i dobre škole.
Slučajevi poput onih u Zemunu, Omoljici, Velikoj Plani i Valjevu pokazuju da sistem ima ozbiljne slabosti. Roditelji i nastavnici osećaju da im je oduzeta kontrola nad institucijama koje su deo njihovog života. Ministarstvo tvrdi da primenjuje zakon i da brine o kvalitetu. Ali između ta dva stava postoji praznina nepoverenja koju nijedna strana ne uspeva da premosti.
Dok se ne pronađe balans koji poštuje i stručnost i legitimnost, i autonomiju i odgovornost, pitanje direktora škola ostaće hronična rana srpskog obrazovnog sistema. Svaki novi slučaj spora oko imenovanja ili smene direktora pokazuje da je potrebna dublja reforma, ne samo zakonskih odredbi, već i načina na koji razumemo ulogu škole u društvu.
Jer škola nije samo institucija države. Škola je institucija zajednice. I zato bi svaka odluka o njenom vođenju trebalo da uvaži i potrebe države i potrebe zajednice. Trenutno, sistem to ne čini dovoljno dobro.













Napišite odgovor