Ko je učiteljica koja je ostala bez posla iako su je SVI roditelji podržali – jednog dana u školu je donela činiju punu papirića koje su deca izvlačila

Smiljana Lalić, učiteljica OŠ „Đura Daničić“ u Novom Sadu bez objašnjenja je ostala bez posla pošto joj nije produžen ugovor o radu. Tim povodom tekst je napisala Milica Stojanov, rediteljka, scenarista i mama iz Novog Sada.

Roditelji đaka koji pohađaju odeljenje kojem je predavala Smiljana Lalić su održavali više skupova podrške učiteljici, tražili su I razgovor sa direktorkom, ali su umesto toga upućeni na komunikaciju mejlom.

Milica Stojanov, rediteljka i mama, napisala je tekst kao reakciju na vest o učiteljici Smiljani Lalić, a tekst je preneo N1 i nalazi se u nastavku.

Uspon i pad prosvete u pet slika

Ne radi se ovde samo o nepravdi, već o još jednom koraku obesmišljavanja svega što nas okružuje u ovoj zemlji, u godini u kojoj smo prestali da ćutimo.

Iz ugla svoje rediteljske profesije, mogla bih vam reći da bi se o načinu rada naše učiteljice mogao snimiti odličan, motivacioni film u maniru Društva mrtvih pesnika, Pisaca slobode ili Mona Lizinog osmeha.

Ugao naracije:

Jedna sedmogodišnja devojčica koja upravo kreće u prvi razred osnovne škole. Uplašena je, jer su svi oko nje uplašeni zbog njenog povučenog karaktera. Sedam godina je svaki dan, u jednom uglu vrtića, plakala jer nije umela da se prilagodi. Sumnje da će škola biti isti pakao, bile su opravdane.

Siže za filmsku priču:

Prva slika: Naše sazvežđe

Prvog dana škole učiteljica je zapalila svećicu na svojoj katedri. – Ovu svećicu upalićemo svaki dan. Ona je simbol svetlosti koja će vam osvetliti put ka znanju – rekla je.

Zatim je svakom od dece podelila po jednu zvezdicu sa njihovim imenom i rekla im da je za nju svako od njih jedna prelepa zvezda, čiji sjaj će svako videti i osetiti, ukoliko sve što budu radili, rade iz srca. – Svako od vas može da bude šta god poželi, jer je vaša moć zvezdana. Ove godine ćete sigurno naučiti da čitate i da pišete, ali ne samo to- naučićete da budete prijatelji. Jer, zajedno možete brže i lepše stići do obećanih zvezda.

Prve subote, kada se devojčica probudila i shvatila da ne ide u školu, bila je tužna zato što neće videti svoje drugare i učiteljicu dva dana.

Druga slika: Čarobna stolica

Jednog dana učiteljica je u učionicu donela „čarobnu stolicu“ – stolicu za ljuljanje. Jednoj devojčici u razredu bila je potrebna dodatna pažnja da bi se smirila i osećala manje uplašeno, a jedino što je moglo da je smiri bilo je ljuljanje na stolici. Pošto je to uznemiravalo ostalu decu svojom bukom, a pre svega jer nije bilo bezbedno za samu devojčicu, učiteljica je napravila posebnu stolicu za ljuljanje, koja je bila bezbedna za devojčicu, smanjila je buku u učionici i, što je najvažnije, zadovoljavala je njenu potrebu da se umiri.

Ostala deca su takođe želela da koriste stolicu, ali stolica je bila samo jedna. Učiteljica postavila pravilo – ko želi da se ljulja, može da sedne na stolicu, ali mora da celom razredu ispriča jednu priču koja će imati uvod, razradu i zaključak. I tako su deca svakodnevno svojim drugarima pričala razne priče.

Jednog dana, kada je neko od dece ispričao priču o dedi i repi, devojčica koja se doselila iz Rusije, slabo govoreći srpski jezik, rekla je da ona prepoznaje tu priču. Zatim je sela na “čarobnu stolicu” i na svom jeziku ispričala istu priču, dok su je ostala deca pratila ilustrujući je papirnim lutkama, koje su sama napravila – dokazavši da se razumeju.

Sledećeg dana učiteljica je donela činiju punu papirića koje su deca izvlačila. Na svakom papiriću pisalo je „Volim te“ na različitom jeziku i deca su naglas, na svim tim jezicima, govorila reči ljubavi. Jezik neće biti prepreka ljubavi.

Ako neko ne bi došao u školu, svako je imao svoje „sanduče“ u učionici, u koje se ostavljalo gradivo koje se prešlo bez njega, kako bi mogao da nadoknadi propušteno, ali i poruke brzog ozdravljenja.

Jednog dana učiteljica je napravila jedno veliko drvo na kome su deca ostavljala poruke – reči ljubaznosti. Ubrzo je drvo olistalo sa bezbroj poruka na kojima je pisalo: „Hvala“, „Molim“, „Volim te“, „Lep si“, „Nema na čemu“, „Prijatan dan“… Deca su učila da ljubaznost ovaj svet čini boljim mestom.

Treća slika: Učenje kroz igru Nizali su se dani naših prvačića i, osim što su uspešno savladavali da čitaju, pišu i računaju, sve su to radili kroz igru koja ih je radovala i činila da sve to ostane duže u njihovoj memoriji.

Fizičko su imali i kroz Fruškogorski maraton. Osim rekreacije, učili su da poštuju i čuvaju prirodu. Organizovali su akcije čišćenja školskog dvorišta i celog kvarta, kao i sađenja novih biljaka. Kroz te akcije učili su šta znači aktivizam i svi su bili ponosni aktivisti za očuvanje životne sredine.

Učili su i ponašanje u saobraćaju, kao i kako se ponašati u slučaju požara, zemljotresa ili slične nepogode.

Uz sve to, učili su kroz svakodnevnu igru – organizovali su maskenbale, kreativne radionice, božićni vašar na kom su uspeli da zarade dovoljno da kupe nove lopte za fizičko, i plate sebi ulaznice za pozorišne i bioskopske predstave.

Četvrta slika: Rezultati Povučena devojčica je, nakon što je tek naučila da piše, napisala literarni rad koji je osvojio prvo mesto u kategoriji dece od 1. do 4. razreda. Nevidljiva devojčica postala je vidljiva – njene reči sada krase jednu knjigu. I još nekoliko dece je doživelo da im u prvom razredu literarni radovi budu objavljeni. Na kraju godine obradovala nas je još jedna nagrada – jedna devojčica osvojila je treće mesto, takođe u kategoriji od 1. do 4. razreda, za svoju pesmu o ljubavi.

Učiteljica je školsku godinu završila predstavom u kojoj je su sva deca jednako učestvovala – i to na engleskom jeziku. Svako je dobio dve rečenice na engleskom u toku predstave, ali tokom proba i ponavljanja deca su naučila tekst cele predstave na engleskom. To je bio najbolji način za učenje novog jezika, kroz igru – glumeći i pevajući.

Učiteljica je napisala predstavu o osećanjima, naglašavajući koliko je važno da sa decom pričamo o tome šta osećaju. Kraj, u kojem su se svi uhvatili za ruke kao potpora jedno drugome, uz reči da je svako osećanje u redu, bio je najdirljiviji kraj školske godine koji možete zamisliti. Sva deca su spontano zagrlila učiteljicu na rastanku – to je izgledalo je kao da su svi oni jedno biće, na čijem vrhu je bilo učiteljičino nasmejano lice.

Peta slika: The end. Pred početak nove školske godine dobili smo informaciju da učiteljici ugovor nije produžen i da će na njeno mesto doći neko drugi. Niko se još nije usudio da deci saopšti ovu odluku v.d. direktorke škole – uostalom, ne znamo ni šta bismo im rekli.

Ova deca, iako mala, znaju da svaka priča ima svoj razlog, i postaviće pitanje na koje v.d. direktorke neće imati odgovor – kao što ga nemamo ni mi.

Ova odluka nije u interesu dece. U čijem jeste – ne znam. Ali ovoga puta, nećemo ćutati, kao ni naša deca, jer kad jednom vidiš svetlo – ne vraćaš se u mrak.