Moja sloboda se zvala tetka Mila. Tetka Milu je izdao moj tata. A trebalo je samo da je zagrli

Foto: Canva

Moja sloboda se zvala Mila. Imala je balon plave natapirane kose, crtu krejona oko očiju sa zavijutkom na mačije, plavu senku, tesni crni kožni minić i cipele na platformu. Bila je poslednji krik mode sedamdesetih. Pojavljivala se na našim vratima dva puta godišnje i meni je izgledalo kao da je skliznula sa stranice maminih časopisa.

Sa tatom se grlila dugo na sopstveno insistiranje jer je on ostajao krut i pored svih njenih nastojanja. Samo bi je posle te navale blago pomilovao po leđima. Mama se ljubila tri puta i Mila je stupala u kuću nošena oblakom parfema, veselo razgledala i glasno govorila. A zatim bi se spustila na kolena, zažmurila, raširila ruke. To je bio znak za mene. Dotrčavala sam i ostajala u njenom nemom zagrljaju čitavu večnost. Nekad mi se činilo da drhti.

Posle toga je nastajalo čekanje…da se završe sve kurtoazne rečenice u kojima je Mila delovala odsutno i rezervisano…da se okončaju razgovori u kojima su Milu nešto ispitivali i nisu bili zadovoljni odgovorima…da dođe veče i svane naredni dan kada će mama i tata otići na posao. Čim se posle žagora u hodniku začuje zatvaranje kvake na vratima, Mila je otvarala vrata moje sobe. Još čupava i u spavaćici, nasmejala bi se i namignula. To je bio znak da sloboda počinje.

Tapira kosu i priča mi šta je sve u poslednje vreme moderno. Šminka sebe, pa mene. Govori mi da sam najlepša dušica, tetkino jedino voljeno dete, prekida sve, pa me grli i ljubi, stavlja pred ogledalo i kaže: pa, pogledaj koliko si lepa. Onda se jurimo po kući. Jedemo dugo i pričamo, a njene priče nisu kao kod drugih odraslih. Ja tu nisam mala, već ravnopravna drugarica, pa rastem ušuškana u radost i bučnu reku njenog tamnog glasa. Sto ne raspremamo jer nemamo vremena. Mila se brani: ma, pusti, neće oni još doći. Crtamo kredom po linoleumu u kuhinji. Mažemo nokte crvenim lakom. Onda puštamo muziku i igramo. Ja prvo uzdržano i stidljivo, ali ona tad skoči, odvrne na najjače, pa me razdrma. Nastaje okretanje, skakanje. Gledam je kako poluzatvorenih očiju upija svaki takt i prati ga nemirnim telom. Deluje nedodirljivo, sama sebi dovoljna, ali u pauzi između pesama, dok namešta iglu na novoj ploči, ruka joj drhti, u očima su joj suze. Hvata me za ruku i vodi u novi ritam.

A onda je jednom usred naše slobode upao tata. Prošetao je onako ozbiljan po cirkusu od kuće i seo, a Mila se pretvorila u goropadnu lavicu. Pre nego što joj je išta rekao, ona je već vikala. Nisu se oni svađali. Sve replike su bile njene. Jer…ne može on njoj da određuje…neka je stariji…ima ona pravo da živi kako hoće…ko ga je terao da dođe ranije…da li on to opet nešto kontroliše…nikada ne bi ni došla da nije ovog deteta. Zatim je počela da plače jer nije imala roditelje, ni kuću, ni utehu kada joj je bilo potrebno, a dato joj je da ima tako drvenog brata. Plakala je isto kao što je igrala, strasno i nemilice. Na sve to, moj otac je ostao uzdržan i tih. Samo je izlazeći iz kuće procedio: hajde, raspremi ovaj rusvaj dok se ne vratimo.

Izdao ju je, a meni ranio srce. Trebalo je samo da je zagrli.

Moja tetka je ostala smanjena i sklupčana u fotelji. Sela sam pored nje, utopila se u nju i tako smo ostale bez reči sve do podneva. A onda smo brisale i sklanjale. Opet bez reči. Umila me je i očistila crveni lak sa noktiju. Ona je i dalje ćutala, a meni se činilo da u mirisu acetona nestaje sve ono što volim i što se više nikada neće ponoviti.

Od tada je Mila dolazila samo na porodična okupljanja. Sedela je izmaknuta i daleka, odgovarala kada je morala i odlazila. U kući se o njoj nije pričalo, samo su ponekad do mene dolazili restlovi zabrinutih i besnih opaski: sama je kriva, moglo se i očekivati, šta se tu može, mi smo sve učinili.

Mila se zaglavila u tesnim vratima života. Tako je nestala. Survala se u sebe.

Kada sam je poslednji put videla, nije mogla da govori. Teško i sporo mi je pružila ruku i namignula.

Autorka je profesor srpskog jezika i književnosti iz Šapca