Nastavnica Tamara: Ja ne radim „u korist“ svojih đaka. Ja radim za njihovo DOBRO

Već danima razmišljam o insistiranju na izrazu “u korist učenika“. Pitam se, šta to, zapravo, znači. Nastavnik treba da radi u korist učenika, kažu svi. Dobro. Naravno, podrazumeva se da sve što ja kao nastavnica radim, treba da ohrabruje, podstiče i utiče na sticanje znanja i veština mojih đaka. Zbog toga sam i izabrala profesiju kojom se bavim, kojoj pripadam i od koje ne odustajem.

Ali kada emocije roditelja prevladaju, mnoge stvari menjaju smisao. U tom slučaju, to da radim “u korist njihovog deteta“ dobija novo značenje, novu dimenziju koja se kosi sa suštinom. To u interpretaciji nekih znači: daj mu bolju ocenu, razumi i ono što se ne da razumeti, zažmuri i kada uspostaviš pravilo, ne cepidlači, ne traži previše – jednostavno, učini sve da dete bude zadovoljno.

A šta ako bismo “korist“ zamenili sa “dobrobit“? I kad bi interes ustupio mesto smislu? Dakle, radimo ono što čini dobro detetu, a svi mi odrasli znamo da takve stvari ponekad i nisu prijatne. Nastavnici pripremaju svoje đake za život, a njega pored lepih stvari čine i one manje lepe, pa i poneka nepravda. Zar ih ne treba usmeriti na rad, zalaganje, istrajnost, poštenje, na borbu ka osvajanju cilja. Da, put do tih vrednosti nije lak, ali svaki korak osnažuje. Učenje nije lako, ali ne znači da od znanja treba odustati. Da, nepravde postoje, ali treba se i tada snaći, a ne odustajati.

Učimo ih da je znanje jedino bogatstvo koje im niko ne može oduzeti! Ono je dobrobit za njih, njihovu budućnost. Ono daje smisao svakom čoveku. Ne podilazimo im nekim trenutnim zadovoljstvima u obliku cifre sa decimalnim zapisom. Ne učimo ih da će uvek biti nekog ko će intervenisati zbog njihovog nezadovoljstva, ko će pitati umesto njih, ko će slušati više nego oni. Ne oduzimajmo im sposobnosti u kojima su bolji od nas odraslih.

I zato ja ne radim u korist svojih đaka, već za njihovo dobro.

Autor: Tamara Sedlan