Naučena bespomoćnost je psihološki koncept i mehanizam. Javlja se kada se osoba kontinuirano izlaže negativnim, nekontrolisanim situacijama ili stresorima i prestane da pokušava da promeni okolnosti pod kojima se to dešava, čak i kada je u situaciji da to može. Opažanje da ne može da kontroliše situaciju u kojoj se nalazi izaziva pasivni odgovor na štetnu situaciju, pa osoba, u suštini, nauči da ne može da izbegne loše stvari koje će joj se desiti u budućnosti i veruje da je život van njene kontrole.
U eksperimentu na psima u kavezu, rađenom 60-ih godina, psiholozi su pokazali da kada se psi kontinuirano izlažu ponavljanim elektroškovima koji su van njihove kontrole, nastavljaju da se uzdržavaju od bilo kakve radnje čak i kada mogu da ih izbegnu: ne napuštaju kavez čak i kada su vrata širom otvorena.
Kako se to može „prevesti“ na ljude?
Kada se osoba nađe u nekoj situaciji, bilo da je dobra ili loša, zapita se zašto se to dešava. Odgovor koji daje sebi u skladu je sa ličnim vrednosnim sistemom, pa on može biti optimističan ili pesimističan i taj odgovor na negativne događaje teži da preraste u uobičajeni način ponašanja i u drugim situacijama. Na primer, ukoliko se dese negativni događaji, a osoba misli da je uzrok stalan i dugotrajan (a ne privremen), biće podstaknuta da oseća hroničnu bespomoćnost. Ukoliko smatra da je isključivo sama odgovorna za sve što joj se dešava, uveriće sebe da nije vredna i imati lošu sliku o sebi, samim tim neće ni pokušavati da ode iz lošeg odnosa ili promeni nešto u svom životu.
Naučena bespomoćnost u odnosima
Fenomen naučene bespomoćnosti pomogao je istraživačima da odgovore na pitanja kao što su zašto oni koji su zlostavljani ne govore drugima, ne pokušavaju da dobiju pomoć ili napuste odnose. Često u nasilnim vezama zlostavljači podvrgavaju svoje žrtve stalnom zlostavljanju kako bi ih aklimatizovali na zlostavljanje i naučili ih da nemaju kontrolu nad situacijom. Nasilnici, kao rezultat, zadržavaju potpunu kontrolu, a žrtve „nauče“ da su bespomoćne u tim okolnostima i zaista veruju da je njihov život van njihove kontrole.
Naučena bespomoćnost kod učenika
Naučena bespomoćnost kod učenika, takođe, stvara ciklus u kome oni koji osećaju da nisu u stanju da uspeju neće uložiti napor i trud da savladaju gradivo, što, zauzvrat, smanjuje njihove šanse za uspeh, pa dovodi do još manje motivacije i truda. Ovaj ciklus može kulminirati tako što učenik nema skoro nikakvu motivaciju da nauči predmet i nema kompetencije, što može dovesti do generalizovanog osećaja bespomoćnosti u kome više nema veru u svoju sposobnost i motivaciju da nauči bilo koji predmet u školi.
Da li postoje rešenje za naučenu bespomoćnost?
Kako naći „vrata“ za izlazak iz „kaveza“ bespomoćnosti?
Naučena bespomoćnost pruža objašnjenje za ljudska ponašanja koja bi inače mogla izgledati čudno ili kontraproduktivno, a razumevanje naučene bespomoćnosti pruža puteve za uklanjanje ili smanjenje njenih negativnih uticaja – od toga se možemo odučiti. Često psihoterapeuti leče naučenu bespomoćnost istražujući poreklo tog beznađa, zamenjujući stara i štetna verovanja novijim, zdravijim i razvijajući isceljujući osećaj samosaosećanja. Ulaganje napora za preuzimanje odgovornosti sa svoje postupke, misli i osećanja, čak i kada deluje beznadežno i zastrašujuće je ključ. Naučena nada, umesto naučene bespomoćnosti, sugeriše da osnažujuća iskustva – ona koja pružaju prilike za učenje veština i razviju osećaj kontrole – mogu pomoći pojedincima da ograniče iscrpljujuće i naučene efekte bespomoćnosti barijera u svom svakodnevnom životu. Ljudi se mogu suprotstaviti naučenoj bespomoćnosti tako što će praktikovati nezavisnost od malih nogu i negovanjem otpornosti, samopoštovanja i samosaosećanja.
Autor: Dr Tanja Milošević, pedijatar
Dakle jedino rešenje je da se ne naučimo bespomoćnosti. Baš koristan savet.
Takođe, opet priča o nasilju dok se bespomoćnost pre svega ogleda u nemogućnosti da se čovek uklopi u društvo. Ako je neko bio nezaposlen ili loš na poslu, neće moći ništa da uradi i ako mu neko da šansu, na primer.
A zatim tu je krajnji oblik, kada neko pogleda ljude koji su po svim kriterijumima uspešni a ima osećaj da je njima još gore nego njemu i da su u još većoj zabludi.
Kada je o deci reč, pošto je ovo sajt za ta pitanja, većina roditelja će decu sputati u ambicijama jer znaju koliko su sami omanuli u životu, pa će o njima suditi sa iskustvom sopstvenog neuspeha. To je posebno loše u našem vremenu u kome baš oni sa najviše smelosti uopšte i opstaju. Recimo, završiti fakultet nije ništa, ali napraviti sajt za neka društvena pitanja, to je već nešto. A ako se neko preispituje da li je dovoljno kompetentan da drugima daje uputstva kako da žive, onda nikad neće da se makne sa mesta.