Hrvatski pisac naučne fantastike i profesor fizike iz Slavonskog Broda, Ivan Lutz, na svom Fejzbuk profilu objavio je status koji je svojevremeno izazvao snažne reakcije.
Nama se čini da je dobar trenutak da taj status podelimo, za one koji ga nisu pročitali, ali i da podsetimo one koji jesu, ali su u međuvremenu sigurno zaboravili.
“Jeste li ikada podučavali zlostavljano dijete?
Jeste li ikada podučavali dijete s problemima u obitelji?
Jeste li ikada pokušali nešto naučiti dijete s tumorom?
Jeste li ikada bili u situaciji da se bojite reći riječ „noge“ jer šesnaestogodišnjak iz prve klupe nikada neće hodati?
Jeste li ikada podučavali dijete poslije teške operacije?
Jeste li ikada podučavali dijete bez očiju?
Jeste li ikada vidjeli kako pamti gluho dijete? Kako komunicira?
Jeste li ikada mladića ili djevojku s disleksijom pokušali naučiti čitati?
Jeste li ikada došli u ponedjeljak u školu da biste saznali da je dječak kojemu ste razrednik poginuo u automobilskoj nesreći?
Jeste li ikada pripremali za maturu dijete koje je prekjučer izgubilo oca ili majku, a rokovi su neumoljivi i ovisi im budućnost od toga?
Jeste li ikada pomagali djetetu s epileptičnim napadom na nastavi?
Je li od vas ikada neko vidio kako izgleda srčani udar kod mladog čovjeka?
Jeste li ikada došli kući svojoj obitelji nakon što ste čuli da vam učenik poginuo ispred škole zbog neopreznog vozača?
Jeste li ikada ušli u razred nakon što je jedan kolega iz razreda umro?
Jeste li se ikada zapitali, da i nakon svega, ja moram reći: Dragi moji učenici, današnja lekcija su Njutnovi zakoni?
Jeste li ikada pokušali motivirati djecu koja nemaju roditelje?
Jeste li ikada nekome bili oslonac baš u svemu? Jeste li ikada reagirali na vršnjačko nasilje? Jeste li ikada razdvajali djecu od tuče? Jeste li ikada vidjeli kako izgleda vršnjačka nacionalna ili vjerska mržnja?
Jeste li ikada nakon radnog dana bili na rubu suza (nije patetika)? Jeste li ikada šutjeli cijeli dan jer se s nekim stvarima ne možete nositi? A vidite, ne govorim o radu u nastavi, ne govorim o predavanjima, pokusima, vježbama, testovima, pripremama, novim kurikulima, vrednovanjima, novim oblicima nastavnog procesa… Ne govorim ni o pažnji koju morate pridavati svima jednako, jer mladi su krhki, oni nečujni su nesigurni, oni glasni su još nesigurniji. Jeste li ikada pokušavali urazumiti oca koji je došao opravdavati problematično dijete? Jesu li vam ikada psovali u lice i govorili da ste nakon svega bezvrijedni samo zato što neko ima lošu ocjenu i nije učio? Je li vas ikada neki roditelj uhvatio za ruku i rekao obiteljsku tajnu koju ne smijete odati ni svojim najbližima? Tajnu od koje se zaledite!
I nakon svega, uđete u razred, nasmijete se, uzmete tu jeftinu kredu i pokušate nešto naučiti našu mladost. I onda, ta mladost napreduje, raste, pozdravlja vas, uvažava kao što vas nikada nije država i okruženje uvažavalo. Javljaju vam se i nakon 10 – 15 godina nakon što su završili školu, i tada, uza sve nove učenike, odvajate vrijeme za njih jer: Jednom profesor, uvijek profesor!
Jeste li ikada vidjeli kako siromašno dijete skriva poderane rukave? Jeste li ikada vidjeli gladno dijete? Jeste li ikada nahranili gladno dijete? Jeste li ikada bili dio njihovih obitelji? I da, oni dobri profesori, žive učenikov život, i dobar i loš, i siromašan i bogat. Jeste li ikada pomislili da svi budući znanstvenici, sportaši, premijeri, predsjednici, ljudi koji otkrivaju lijek za bolesti prolaze kroz naše ruke? Jeste li ikada pomislili da kroz naše ruke prolaze i buduće ubojice, silovatelji, lopovi… Jeste li ikada vidjeli učeničko nasilje nad profesorima? Jeste li ikada vidjeli uplakanu kolegicu? Jeste li ikada pokušali smiriti dijete u izljevu bijesa prema profesoru?
Ne kažem ovdje da su svi profesori dobri, ali kažem da je većina časna. Ne krivite njih za svoje neuspjehe! Na kraju, jeste li ikada, svi vi koji s toliko mržnje govorite o nama koji provodimo obrazovanje u našoj zemlji i želimo vratiti ponos i obraz našoj profesiji, bili u našoj situaciji?
Jeste li ikada završili studiji fizike, matematike, kemije? I jeste li ikada, ma koliko god vam teško bilo, nakon gubitka voljene osobe, smrti u obitelji, smrti prijatelja, došli u školu, navukli osmijeh i rekli: Hajmo djeco, danas ćemo raditi pokus s lećama. Ovdje imate jednu, a ja imam još dvije jer sam ćorav i star. I navučete naočale, a dječji smijeh vas liječi.”
Ivan Lutz živi u Slavonskom Brodu i već petnaest godina radi u Srednjoj školi Matije Antuna Reljkovića kao profesor fizike. Završio je tehničku školu u Slavonskom Brodu i diplomirao fiziku na Osječkom sveučilištu na Odjelu za fiziku. Piše romane, kratke priče i novele.