“Ne mogu napolje, moram na solfeđo”

U jednom trenutku sam išla istovremeno na folklor, u muzičku, na engleski, glumu i u regularnu školu

Ne mogu napolje, moram na solfeđo: Mama mi je nametnula 1001 obavezu i nisam imala normalno detinjstvo, krivim je i dan-danas za to

Foto: Canva

“Ne mogu da se igram danas posle škole jer onda idem na solfeđo… Ne mogu ni posle toga, jer radim domaći, a onda sam na folkloru… Ne mogu ni sutra tad imam….”, upravo ovo su bili moji odgovori tokom celog detinjstva kada bi me deca iz ulice zvala da se igram sa njima. Sve je počelo kada sam pošla u prvi razred i kada je moja mama počela da mi nameće 1001 obavezu. I tada je moje detinjstvo stalo…

Rođena sam pre 24 godine, u maloj sredini, gde su se deca tokom celog detinjstva igrala na ulici, vozila bicikl i igrala žmurke, no moja mama je za mene imala planove. Nije želela da njena ćerka, za koju je smatrala da bi bila odlična glumica, ili ipak flautistkinja, ili možda sportista ili ipak lingvista, provodi vreme sa nevaspitanom decom sa ulice koja se po ceo dan igraju i imaju loše manire

Najveći problem od svega je taj što ni ona sama nije znala šta je želela da ja budem. Ustvari sve to je ona želela da postane u jednom trenutku u životu, ali nije uspela, pa je rešila da meni ispuni tu želju, iako me nikada nije pitala da li se meni sviđa nešto od toga.

Moj dan se sastojao od ranog ustajanja i odlaska u školu, nakon toga bi me tata brzinski kupio iz škole i vodio na časove flaute, a zatim sam nastavljala na jednoipočasovni čas solfeđa. Sve suvo gradivo, a ja već umorna od pet časova u školi, jednog časa flaute i dvočasa solfeđa.

Onda me mama pokupi sa solfeđa i vodi me kući da što pre uradimo domaći. Ručam i uradim iz svih predmeta domaći, ali i učim lekcije. Inače mama, koja je prosvetni radnik i radila je u školi koju sam pohađala, uvek je želela da se moje ime čuje u zbornici posle svakog odmora. Pa mi je davala dodatne zanimljivosti koje je nalazila u enciklopedijama kako bih ja znala nešto što drugi ne znaju i da me zatim učitelj, a kasnije i nastavnici pohvale.

Naravno tu nije bio kraj dana, uveče bih išla na još neku aktivnost, a imala sam ih na pretek. Iako nisam išla u muzičku školu svakog dana mama je nalazila zamenske aktivnosti. U jednom trenutku sam išla istovremeno na folklor, u muzičku, na engleski, glumu i u regularnu školu.

Iz škole su tražili da idem i na takmičenja, zbog mog znanja svih lekcija i u knjizi i van nje. Pa mi je i to stvorilo dodatne obaveze.

Uveče bih kao klen zaspala, izmrcvarena i premorena, kao da imam 40 godina a ne da sam dete.

I sve tako u krug, godinama je trajala tortura moje majke da ja idem u sve škole i obavezno da budem najbolja u svakoj, a moje detinjstvo je izmicalo. Leti kada škole ne rade, dan sam provodila čitajući knjige i učeći gradivo unapred. Da, da.. dobro ste pročitali. Učila sam unapred gradivo kako bih mogla da se javim tokom prvih časova da predajem lekciju.

Ipak moram da priznam da sam se tada malo više zabavljala, vozila sam bicikl i igrala se ponekad, i odlazila u goste kod tetke.

Najgore od svega je što ni u jednom trenutku moja mama nije bila zadovoljna. Gomile diploma, pohvalnica, medalja njoj su bili jedno super, jer jelte to se i očekuje nema šta da me pohvaljuje mnogo. I uvek je zahtevala još i još…

Druga deca su uglavnom gledala na mene kao osobu koja im je bila smetnja za sve. Zašto? Pa zato što su im roditelji tražili da budu kao ja, kad naprave problem ili dobiju loše ocene, govorili su da se ugledaju na mene jer sam ja uvek sa knjigom, u privatnim školama i nemam vremena za glupiranje. Zato mislim da me nisu ni voleli, a ni svesni nisu koliko sam ja njima zavidila.

Ja sam toliko želela da padnem i ogulim kolena nekad, a nikad mi se to nije dogodilo. Zamislite dete koje se nikada nije toliko udubilo u igru da bi palo i odralo kolena. Nikad nisam napravila problem, nisam šutnula loptu u tuđe cveće, nisam krala trešnje i nisam nekome slomila igračku a toliko sam sve to želela… I ako mi neko kaže da je to u redu, nije.

Ova tortura trajala je do osmog razreda. Mama nije popuštala, imala je nove zahteve, a ja sam bila umorna. Trebala mi je razonoda, druženje. I dalje mi bude žao kad se setim koliko sam samo druženja posle škole propustila, koliko sam rođendana propustila, na koliko školskih turnira u kojima sam trebala da podržim društvo iz škole nisam otišla… A onda sam u srednjoj školi odjednom odrasla i smogla hrabrosti da joj se suprostavim.

Danas vidim da su sve majke nekako postale moja mama. Decu ne viđam u dvorištu, svi su u nekim školicama i uče kako bi kasnije imali više znanja u životu. Hvale se na Instagramu kako im deca znaju engleski jezik sa pet godina, pevaju u horu i treniraju karate.

Ja slobodno mogu da kažem da mi sve te škole nisu pomogle. Flautu ne sviram godinama, glumu kao što vidite nisam upisala, novinar sam, folklor ne igram, osim na svadbama… Tako da mi, kada se sve to sakupi, jedino engleski znači. Ipak ne znači ništa kada se uporedi sa tim koliko bi mi značilo da sad imam neku drugaricu iz detinjstva sa kojom bi se sećala nestašluka koje smo pravile i igri kojih smo se igrala.

Ja danas nemam ništa od toga što je moja mama bila srećna kada bi joj preko telefona i na ulici rekli “Ma svaka čast kako si ti usmerila svoje dete, kako je aktivno na svim poljima”, a niko tada nije razmišljao o tome da li ja sve to mogu da izdržim.

Ono što ovim tekstom želim da poručim zahtevnim roditeljima jeste da moraju da shvate da je pred decom ceo život, vremena će biti za sve. Ali kada prođu godine i kada prođe detinjstvo vaša deca nikada ponovo neće moći da budu bezbrižna i da ponovo budu deca.

Izvor: Telegraf