Ne proveravam ocene svog deteta u esDnevniku i ne raspitujem se za domaće zadatke u Vajber grupi. Jesam li ja loša mama?

Kad krene sezona roditeljskih sastanaka ili odlučim da odem u školu na “otvorena vrata”, osetim se, ponekad, kao da dolazim iz praistorije.

“Znate, Luka je sa matematikom malo popustio, ali to ste već i sami videli.” – kaže razredna.

“Oh, shvatam. To ne zvuči dobro. Kakve su mu ocene?” – pitam.

Ona me zapanjeno gleda i pita: “Pa zar ne proveravate u esDnevniku?”

“Da li bi trebalo? Računam na to da ćete mi reći ako se u školi dešava nešto što bi trebalo da znam ili ako su ocene u toj meri slabe da treba da se umešam. Jer, razumećete, ipak to nisu moje ocene.”- odgovaram.

Foto: Canva

Tišina. Što bi rekli klinci danas, razredna izneverovala. Ali posle nekoliko trenutaka razmišljanja, zahvalila mi se. Što se ne mešam i dozvoljavam im da rade svoj posao. Što dozvoljavam da dete dobije ocene koje je samo zaslužilo.

Nastavnicima je drago da čuju da su ocene koje je đak dobio odraz njegovog znanja, rada i motivacije, a ne nešto do čega je došlo uz stalno podsećanje i pomaganje od strane roditelja.

Radila sam u školi 18 godina. Kao roditelj, znam da je najvažnija stvar koju treba da uradim za svoje dete u predškolskom i školskom uzrastu – da ga naučim da bude samostalan i da stekne radne navike. Oh, kad se samo setim tih teških početaka mojih đaka i suza prolivenih zbog zaboravljenih svezaka. I kad se samo setim mama koje su kucale na vrata. “Izvinite što prekidam čas, Maja je zaboravila svesku iz matematike…”

Ne kažem i ne mislim da ne treba da vodite računa o ocenama svoje dece (iako, ponavljam, to nisu vaše ocene). Ali ne treba da vodite računa o njihovim obavezama. To je zamka u koju upadne ogroman broj roditelja, pa onda trče za decom sa zaboravljenim knjigama i patikama za fizičko. Jer, što bi dete mislilo, mama će popraviti stvar.

Sa decom treba da razgovarate. Da pitate i pažljivo slušate. Da im kažete da želite da znate šta im se dešava. Da ste tu da pomognete. A pre svega, da im odgovornost i radne navike usadite ličnim primerom.

Na jednom roditeljskom sastanku prošle godine, dok smo čekali učiteljicu, ostali roditelji razgovarali su o nekom projektu koji je učiteljica zadala. Shvatila sam da su deca podeljena u grupe i da je veliki projekat. Neko mi se obratio sa pitanjem dokle smo stigli, a ja sam zbunjeno rekla da nemam pojma o čemu se radi.

“Zar ne pratiš poruke na Vajberu?”

“Ne. Previše je toga svakog dana, nemam vremena. A i to nije moj projekat. Neka se deca dogovaraju.” – rekla sam.

Šok. U pogledima sam videla osudu. Kakva sam to majka? Zar mi nisu važne ocene mog deteta? Oh, i te kako su važne. Važne su sve one koje zasluži, bez moje pomoći i bez mog podsećanja. Jer su to njegove ocene.

A one umeju da budu raznolike. Iako su njegove sposobnosti (nije što je moj) takve da bi uvek mogao da ima sve petice, to baš i nije uvek slučaj. Nisam proveravala ocene onlajn čitavo tromesečje. Znala sam da tu ima svega jer sam videla da ne uči baš mnogo. Razgovarali smo nekoliko puta o školi i obavezama, ali nisam vršila pritisak, nisam kontrolisala svaki zadatak. Jer bi svaka ocena dobijena posle toga bila rezultat spoljne motivacije. A takve ocene ne vrede ništa.

Mogla sam da mu pomognem, da bdim i kontrolišem i mogli smo da imamo sve petice. Ali, ja sam svoje ocene već dobila, eno ih u svedočanstvima i indeksu. Ovo sad su njegove ocene. Kad je stiglo tromesečje i posle odlaska kod razredne, videla sam da je dobijao šansu više, nekad i dve, da završi i preda projekte. Ali nije. I zaslužio je ocene koje je dobio.

Sada ga čeka jedno tromesečje češćih provera i kontrola s moje strane, pre nego što mu ponovo dam poverenje i slobodu da sam brine. Sad jeste trenutak da se uključim. Ali i dalje ne tako što ću brinuti o domaćim zadacima i podsećati ga na rokove. Već tako što ćemo češće i više razgovarati o školi, ukinuti ono što ga je ometalo u prošlom tromesečju i poraditi na vraćanju radnih navika. Neće to biti nikakva kazna, samo ponovno postavljanje prioriteta. Jer, dobre ocene dobijene da bi zaslužio novi telefon ili izbegao kaznu, ne služe mu ničemu.

Ako svake večeri na Vajber grupi proveravate šta treba za sutra, ako morate da pitate dete da li je spakovalo domaći, da li je uradilo projekat i kad ima sledeći kontrolni, onda je vaše dete zavisno od vaših signala. To je zamka u koju se lako upadne. Jednostavno prestanu da brinu jer znaju da ćete ih podsetiti. Nije to namerno, to ste sami “zakuvali”. I onda su ocene koje vaše dete donosi kući stigle zbog vas, a ne zbog njihove sposobnosti.

Prvi razredi osnovne škole odlična su prilika da ih naučite da brinu o svojim obavezama sami i da budu odgovorni. Ocene koje do četvrtog razreda dobiju nigde se ne računaju. Prilikom upisa u srednju školu, nevažno je jesu li u trećem razredu imali sve petice ili baš i nisu. Zato ih pustite da ponesu odgovornost, da pogreše, dobiju lošu ocenu.

Važno je i da kažem da moja deca nemaju nikakve smetnje u razvoju. To su obična deca kojoj učenje ide lako i dobro. Ali, kao i sva druga deca – voleli bi da moraju da rade što manje, a da ocene budu što bolje. I to ih čini efikasnim. To im daje unutrašnju motivaciju, onu koja je jedina važna.

Dakle, vreme je da skinete flaster. Vaše dete je osoba za sebe. Njegove ocene su njegove. To, opet kažem, ne znači da o tome ne treba da se redovno razgovara i ističe važnost obrazovanja. Da kažete da ste tu ako im ZAISTA treba pomoć. U drugim situacijama, dozvolite im da se sami pobrinu i prestanite da pišete učiteljici, drugim roditeljima, raspitujete se za obaveze svog deteta i jurite da im donesete zaboravljene stvari.

Jer, ako im jasno svojim postupcima stavite do znanja da je škola njihova obaveza, možda će početi da slušaju učitelje i pamte svoje domaće zadatke. U suprotnom – pa zašto bi se zamarali, pitaćete vi nekog u Vajber grupi. Samo još ovaj put…

Priredila: A. C.