Nešto tako lijepo kao biti tvoja majka.
Nešto tako zahtjevno kao biti tvoja majka.
Nešto kao čitava jedna religija u kojoj sam ja, vjernica, koja vjeruje u ljubav koja raste, slavi rođendane, odrasta u osobu koja će otići od mene da pronađe sve ono u šta će ona vjerovati cijelim srcem.
Rodiš da bi bilo spremno da ode od tebe. Koliko nježne surovosti u jednoj misli.
Nekako mi je žao što majčinstvo nema bolji marketing.
Mukom natjerane da pričamo o tome kako su nas loše tretirali na porođaju (hvala Ana), koliko se namučimo da se izborimo za razne stvari, ljute na razne sisteme, od obrazovanja do zdravstva, nikako da majčinstvo dobije kampanju radnog naziva:
Malo šta se u životu može porediti s ljubavlju koju rodiš.
Ta magija da je tvoje biće sposobno da unutar sebe hrani, čuva, diše uporedo s tom šakom ćelija i da onda skroz novo biće donese na svijet, to je potpuno fascinantno na toliko nivoa.
Kad posmatram to iz tog ugla, bude mi jasno zašto žene godinama prolaze kroz pakao vantjelesne. I razne druge paklove.
Nisam prestala nikad da budem srećna cijelim bićem i zahvalna što sam baš nju rodila.
Jesam, ja sam još toliko toga pored činjenice da sam njena majka. Ali taj osjećaj na mjestu gdje je ona rasla iz zrna donese samo ona.
Jeste, stalno ponavljamo da ne moraš da budeš majka da bi bila žena. Ne moraš, zaista. Budi sve ono što tvoje biće može da bude. Što želi da bude.
Ali isto tako ako jesi majka – divno je, hrabro je, mnogo je lijepo i važno što si svoje tijelo, kao kuću, ustupila novom životu. A onda kad se rodilo, pristala da ti uzme skoro cijelo srce. I većinu živaca.
Nemojte da zaboravimo da redovno ponovimo: divna si kao majka i kao žena i imaš na šta da budeš ponosna.
Budi.
Autor: Brankica Raković