Malu kuću, punu ljubavi i milja, jednog majskog dana je ispunio dječiji krik, krik, ali nekako zvonak, kao nagovještaj da se nešto desilo važno, dovoljno jasan i zahtjevajući da se za tren oka nad kolijevkom sretnih roditelja okupio cijeli komšiluk. Beba ih je samo gledala i iz njenog ugla činilo su joj se kao neki iskrivljeni oblici koji se mrdaju lijevo-desno, pa je odmah posegnula da ih uhvati i po svom unutrašnjem čulu popravi. To je izazvalo komešanje pomiješano s divljenjem.
– Tek se rodila, a već je tako snažna! Vidi joj očiju, kao da već sve zna!
Pametnica naša! – vikali su svi kao u isti glas pred ponosnim roditeljima, koji su toliko željno čekali dijete da im se i dalje sve činilo kao najljepši san. Majka je ocu dala znak da je umorna, a otac je rekao:
“Hvala vam svima, Meliha sad mora da jede. Nek ste vi nama živi i zdravi , kao i naša lijepa Meliha.“
Od tog dana Meliha je postala centar svijeta. Okružena brižnim roditeljima, rođacima i komšijama znala je samo za sveopštu ljubav. Bila je odlična učenica u školi. Bila je dobra drugarica i djevojka. Meliha je bila sve ono što su od nje svi i očekivali i sve ono što su u njoj svi vidjeli. Kad je rekla da će jednog dana biti učiteljica svi su bili oduševljeni.
-Moja Meli će biti učiteljica, najbolja učiteljica i djeca će je obožavati – govorio bi otac punih usta dok bi se majka smješkala kao na rubu nekog svog dosanjanog sna.
Meliha je jedva čekala da postane učiteljica, da je fakultet završila i pre drugih, i ubrzo nakon toga se otvorilo radno mjesto u jednoj malom mjestu, malo dalje od njenog rodnog grada.
Dugo se pripremala ispred ogledala kao pred najveću predstava, za svoj prvi radni dan i susret s djecom. Pamti ga po srcu nabujalom od želja, ljubavi i cike djece na koju se brzo navikla, vjetru koji je otvorio prozor i uplašio je dok su se djeca smijala i vikala da je to čudovište i osjećaja kad je napuštala školu prvi dan. Jedva je čekala sutrašnji dan.
– Da, Meliha je bila rođena da bude učiteljica, ona voli djecu, ne voli raspust, nedostaju joj djeca, takva je moja Meli. – vikao bi otac na porodičnim okupljanima pokušavajući da im dočara svoj ponos i onu koju voli najviše.
Meliha je zaista voljela svoj posao, koji i nije zvala posao, za nju je on bio njen život i kad bi se druge žalile da su slabo plaćene Meliha bi ćutala i u sebi vodila dijaloge pokušajući shvatiti takvo nezadovoljstvo koje bi se kao požar širilo školom, ali i što je najvažnije i među djecom. Ona nikad nije dopustila da neka njena negativna stanja izađu iz nje pred djecom. Bila je vesela, optimistična i puna ideja koje je tek željela da sprovode u djelo. Sve je djelovalo moguće, sve dok u razred nije ušla, kao s drugog svijeta, djevojčica Irena, koju je rukovodstvo škole jednoglasno dodijelilo Melihi.
– Irena je djevojčica oštećenog sluha i ne govori, ali naše je da pokušamo. Nisam za te inkluzije ili kako se već to zove, ali Ministarstvo reče mi tako, pa se ti Meliha malo potrudi ili i nemoj. Mi ćemo ispoštovati procedure – rekao je Melihi nasamo zdepasti direktor kojeg je ona do tad poštovala, ali kad je ovo čula jedva je Meliha suzbila u sebi želju da nešto kaže. U dubini sebe je osjetila neku odbojnost na sve što je rekao, a najviše na način kako je to rekao, kao da Irena nije djevojčica od osam godina, nego neki predmet oko kojeg možeš, ali i ne moraš da se trudiš. Meliha je tu noć i svaku narednu čitala o inkluziji, o problemu koji je Irena imala, o metodama učenja, gledala je poučne fimove i tražila mišljenja svud gdje je mogla, sve to u namjeri da pomogne Ireni. Na svu sreću Irena je voljela svoju učiteljicu i prihvatila je rad i saradnju.
Nakon određenog vremena Meliha je primjetila da Irena može da „prebaci“prilagođen program i da prati redovni tako da je svojevoljno počela da uči djevojčicu ono što se očekuje od djece njenog uzrasta, što i Ireni nije bio teško. Nije znala reći hvala, ali joj bi oči sijale ko dvije zvijezde kad bi učiteljica onim svojim zvonkim glasom koji bi ipak dopirao do nje rekla:
“Bravo, Irena, pametna moja djevojčice.“
Bilo je tako sve lijepo, bilo je divno, sve dok u školu nije došla Irenina majka. U početku Meliha nije shvatala šta se dešava,nije razumjela šta joj majka to govori, nije čitala rečenice međ redovima, jer ona i ne zna taj jezik, ona je rasla u potpuno drugom okruženju, u početku Meliha se tješila da majka ne razumije da Irena može daleko više i daleko bolje, pa joj je svaki put to i objašnjavala misleći da će unijeti dobro i nadu u srce Irenine majke, ali već kasnije Meliha je znala da majka u školu dolazi zbog nepovjerenja prema njoj, i kad joj je direktor škole saopštio da će Irena pohađati neku drugu školu uopšte se nije iznenadila
.-I bolje Meliha tako za malu, ne znam gdje ce sad u školu, možda takva djeca i ne trebaju da idu u školu. – rekao je oronuli direktor škole, i prvi put u životu je tad osjetila neki bijes, nešto što je mislila da ona uopšte ne posjeduje, ali se sudrzala da ga ispolji.
Život se nastavio bez male Irene. I sve se promijenilo. Kad bi otac vikao da je njegova Meli najbolja učiteljica na svijetu ona u to više nije vjerovala. Spustila bi glavu i žalila, žalila za sve ono što je mogla da nauči Irenu, a nije uspjela. Zalila je što se nije vise suprostavila majci ili je više ubjeđivala u Irenine sposobnosti i vještine.
Vrijeme je prolazilo. Meliha se udala i dobila sina. Samo još ponekad se sjetila Irene, kao neke svoje potrgane mogućnosti da pomogne djetetu i ideje za bolji svijet. I onda je u razred ušla Ena. Onaj isti direktor je Melihi rekao da je Ema malo čudna, zatvorena, da joj je otac vani, a majka se mnogo trudi i radi. Ema ima brata koji se takođe čudno ponaša. Ona je znala sta direktor želi da kaže i prije nego što je rekao:
“Mi tu ne možemo ništa draga Meliha, neka djeca su osuđena na propast. Život nije bajka.“
Već na prvim časovima shvatila je da Ema živi u nekom svom svijetu i pokušavala je da joj se približi, ali to nije išlo. I baš tu noć je Meliha sanjala Irenu. Probudila se s istim onim bolom kojeg je osjetila kad je posljednji put zagrlila Irenu, djevojčicu koja je mogla i više i bolje da je njena majka vjerovala u nju, samo da je vjerovala, ali nije. Ovaj put Meli je odlučila nešto poduzeti i ako se to nje mozda i ne tiče.
-„Meliha, saberi se, sta mi imamo sa odnosima u porodici, odakle tebi ideja da se nešto dešava u njihovoj kući, pa šta ako se i brat ponašao čudno, kakve to sad veze ima…“-govorio je tromi direktor škole više uplašen nečim na šta nije naučio od divne i poslušne Melihe, nego što je bio iznenađen njenom brigom za djecu koja nisu njena.
Njemu je njegov otac uvijek govorio:“Sine, posao je posao, odvoji srce i razum i bolje ćeš proći od mene u životu. Drži se onog za šta si plaćen i ne unosi se previše.“
Kad je umro od srčanog udara usred advokatske kancelarije velikog grada i kad je video da mu na sahranu niko nije došao, od toliko ljudi kojem je zdušno cijeli život pomagao, sin , današnji direktor škole se gorko plačući zarekao da će njegove riječi biti njegov amanet. Zato mu je Meliha, njegova najdraža radnica, kćerka njegovog prijatelja, u tom prkosnom stavu i ideju odjednom bila tako odbojna. Kao da je došla da prkosi njegovom amanetu i da ga ovdje pred njegovim očima sruši.
Ponekad mu se znalo činiti da je malo usamljen, nije se ni ozenio, ni stekao porodicu ni neke prijatelje. Nekad mu se činilo da je pogrešno shvatio očeve riječi i da u svemu tome, njegovom slijepom praćenju tkz.amaneta ima nešto pogrešno, ali bi to onda brže bolje pripisao svojim depresivnim raspooženjima za koje mu je davno psihijatar rekao da se trebaju tretirati medikamentima. On je naravno rekao da je ugledni direktor jedne osnovne škole i prijetećim tonom rekao da to mora ostati poslovna tajna.vViše nije otišao. Sad je pred njim stajala Meliha u čudnovatom stanju duha i tražila da on zove Centar za socijalni rad jer ona kao tobož misli da neko tu neku djecu zlostavlja u porodici.
“Bože, i mene je otac tukao često iz nepoznatih razloga, pogotovo kad nas je majka napustila iz takođe njemu nepoznatih razloga (Otac je rekao kratko „ma kurve“ i zatvorio temu pred desetogodišnjim sinom), ali on je evo postao uspješan, šta fali batinama, ove moderne žene me nerviraju.
Meliha prave od muhe slona, kako da je se riješim…“-mislio je u sebi umorni direktor dok je ona prvi put govorila šta zaista misli i osjeća. Naravno, slagao joj je da će sve učiniti kako ona misli, i mislio da će ona vremenom zaboraviti. Meliha je ubrzo uvidjela obmanu. Pokušala je da navede majku da kaže sta se dešava, ali nije uspjela. Sve je više mislila na Irenu,Ena, Irena, Ena i Irena..
Jednog dana je odlučila da prestane biti najbolja učiteljica po mjerilima svoga oca i pozvala je sama službu za socijalni rad, krišom i tajno, kao neki lopov i onda se pravila nevješta kad ju je direktor pitao odakle im te informacije….
Uslijedio je dobar period za Emu, njenog brata, ali i Melihu. Konačno je bila oslobođena griže savjesti koja ju je pekla kao najveća žeravica i koja se ticala Irene koja je mogla i više i bolje samo da je njena majka vjerovala u nju, vjerovala kao velika Meliha…
Čudni su putevi, nas ljudi, na ovoj planeti, ali su manje čudni kad na njima niču melihe kao najljepša cvijeća, učitelji života u zlatnom ruhu mudrosti i vještina..Kad nam se bore usjeku na licu i prve sijede počnu da se pletu vidjećemo tad na licima jedni drugih ko su nasi učitelji na putu bili, čije smo riječi slušali i čija djela su nas pripitomljavala i vezivala..
Ja sam vezana za Melihu.
Edina Heldić Smailagić