Odrastanje na selu – da li i dalje ima sve one prednosti koje je decenijama imalo?

Foto: Canva

Kada pomislimo na detinjstvo u selu, pred očima nam se najčešće stvori slika bosih nogu na travi, beskonačnih igara napolju, prirode kao najveće igraonice i dece koja se vraćaju kući tek kad se čuje poziv za večeru. To je bila realnost za generacije koje su odrasle pre digitalne ere. Ali koliko se ta slika promenila danas, u vremenu kada ekrani dominiraju i najudaljenijim mestima?

Idealizovana slika ruralnog detinjstva

Tradicionalno, odrastanje u selima je značilo neposredan kontakt s prirodom, velike slobode u kretanju i igri, razvijanje praktičnih veština kroz pomoć u kućnim poslovima i poljoprivredi, te jaku povezanost sa proširenom porodicom i lokalnom zajednicom. Deca su provodila sate napolju, gradila kolibe, lovila insekte, učila imena biljaka i životinja, razvijala maštu kroz kreativnu igru bez strukture koju nameću odrasli.

Ovakvo odrastanje je imalo brojne prednosti za razvoj. Stalna fizička aktivnost je značila bolje zdravlje, kontakt sa prirodom je razvijao ekološku svest i ljubav prema životnoj sredini, a slobodna igra je podsticala kreativnost i rešavanje problema. Izloženost mikroorganizmima iz prirode je jačala imunski sistem, dok je učestvovanje u poljoprivrednim poslovima razvijalo radni moral i razumevanje odakle hrana dolazi.

Međutim, kada moja deca danas odu na selo kod babe i dede, vrlo često žure nazad u grad. Zato što je u selima dece sve manje, pa odlazak u par znači da će se vrlo verovatno igrati sami. Osim toga, dešava se i da se deca sve češće igraju u svojim dvorištima, ali i da radije biraju da budu pred ekranima, nego napolju.

Pa, je li onda selo izgubilo sve ono zbog čega smo ga voleli?

Moderna realnost: kada i selo postane „digitalno“

Definitivno je to da je 21. vek je doneo fundamentalne promene i u najruralnije sredine. Internet i mobilni telefoni su stigli i do najudaljenijih sela, televizija je odavno postala standardna u svakom domu, a tablet računari i pametni telefoni su postali dostupni i porodicama skromnijih primanja.

Podaci su alarmantni: istraživanje „Deca Evrope na internetu 2020“ pokazalo je da su srpska deca prva u Evropi po vremenu provedenom ispred ekrana. To znači da se ovaj trend ne odnosi samo na urbane sredine, već zahvata i ruralne oblasti.

Prazna sela, usamljena deca

Možda najveći problem modernog ruralnog detinjstva jeste demografski kolaps srpskih sela. Prema podacima, u Srbiji postoje klasteri depopulacije – oblasti sa 20 ili manje stanovnika, ili čak bez stanovnika. Mnogi mladići se sele u gradove u potrazi za poslom, ostavljajući za sobom stare roditelje i prazne kuće.

Ova demografska kriza ima direktan uticaj na decu koja još uvek žive u selima.

Umesto nekadašnjih grupa drugara za igru, današnja deca u ruralnim sredinama često odrastaju u izolaciji. Nema dovoljno vršnjaka za tradicionalne kolektivne igre, sportske aktivnosti ili jednostavno druženje. U takvoj situaciji, ekrani postaju ne samo zabava, već i jedini način povezivanja sa spoljnim svetom i drugim decom.

Paradoks moderne ruralne tehnologije

Ironično, tehnologija koja je trebalo da poveže ruralne sredine sa svetom, često ih još više izoluje. Umesto da deca koriste internet za obrazovanje ili kreativne projekte, često se okreću pasivnom konzumiranju sadržaja – video igrama, društvenim mrežama ili gledanju video klipova satima.

Za razliku od urbane dece koja imaju strukturirane aktivnosti poput sportskih klubova, muzičkih škola ili kulturnih centara, ruralna deca često nemaju takve alternative. Rezultat je da se i oni okreću ekranima kao glavnom izvoru zabave i stimulacije.

Da li je sve izgubljeno?

Ipak, nije sve crno. KOVID-19 pandemija je donela neočekivan trend povratka u sela. Mnogi mladi stručnjaci, posebno oni koji mogu da rade na daljinu, ponovo otkrivaju prednosti ruralnog života. Neki se vraćaju tradicionalnim zanimanjima poput poljoprivrede ili rukotvorina, ali sa modernim pristupom i tehnologijama.

Ova „nova ruralna migacija“ donosi svežu krv ruralnim zajednicama. Mladi roditelji koji se sele u sela često svesno biraju da svojoj deci omoguće balans između prednosti tehnologije i blagodati života u prirodi. Oni osnivaju lokalne inicijative, organizuju aktivnosti za decu, revitalizuju napuštene prostore.

Put ka održivom modelu

Rešenje nije u potpunom odbacivanju tehnologije – to je nerealno i nepraktično. Umesto toga, potreban je promišljen pristup koji kombinuje najbolje od oba sveta. To znači kreiranje prostora i prilika za aktivnosti napolju, podsticanje tradicionalnih igara i veština, ali i pametno korišćenje tehnologije za obrazovanje i povezivanje.

Lokalne zajednice mogu igrati ključnu ulogu organizovanjem aktivnosti za decu, kreiranjem bezbednih prostora za igru, podržavanjem međugeneracijske razmene znanja. Škole u ruralnim sredinama trebalo bi da razvijaju programe koji kombinuju tradiciju i inovaciju – učenje o prirodi kroz direktno iskustvo, ali i korišćenje tehnologije za istraživanje i kreativnost.

Ruralno detinjstvo više nije ono što je nekad bilo, ali to ne mora nužno biti loše. Izazov je u tome kako da se sačuvaju prednosti tradicionalnog odrastanja u prirodi, a istovremeno iskoriste mogućnosti koje donosi moderna tehnologija. Ključ je u balasu, svesnom roditeljstvu i jačanju ruralnih zajednica koje mogu da ponude deci bogat i raznovrsan odgoj.

Možda je vreme da prestanemo da idealizujemo prošlost i umesto toga radimo na kreiranju budućnosti u kojoj će ruralna deca imati najbolje od oba sveta – ljubav prema prirodi i veštine za digitalno doba.