Pamtite li “šuvarice”? (reforma obrazovanja koje se nerado sećamo)

U drugoj polovini sedamdesetih godina 20. veka izvršena je reforma obrazovanja poznata kao „usmereno obrazovanje“, čiji je idejni tvorac bio Stipe Šuvar, tadašnji ministar za kulturu Republike Hrvatske, pa su se te škole popularno zvale „šuvarice“. Primenjivala se tek nešto više od deset godina, i zapamćena je kao jedna od gorih na ovim prostorima.

Foto: Canva

Suština je bila da se, umesto gimnazija, koje su učenike pripremale za više škole i fakultete, i srednjih stručnih, zanatskih škola, uvede jedinstveno srednje obrazovanje. Ideja zaustavljanja klasnih razlika između intelektualaca i radnika provejavala je pored one o rešavanju problema nezaposlenosti. Mudri ljudi su govorili nama, tadašnjim đacima – „Ova reforma će iznedriti poluobrazovane i neobrazovane mlade ljude, a njima je najlakše upravljati!“.

Za upis u srednju školu nije bilo prijemnog ispita, niti su se bodovale ocene. Bilo je potrebno samo svedočanstvo o završenoj osnovnoj. Pravilo se odeljenja koliko treba, nekada 14, nekada 12, često sa po preko 40 učenika. Prva godina, takozvane „zajedničke osnove“, bila je ista u svim školama. Zatim je sledilo „blago usmerenje“, da bi se u trećoj godini birao „konačni“ smer gde je na nivou Jugoslavije bilo preko 500 različitih, nekada potpuno nezgrapno definisanih i besmislenih profila.

Sećam se da je moj brat, pred kraj osmog razreda, čitao naglas informator za upis srednje škole i zanimanja za koja su se učenici spremali, pa je počeo i da ih izmišlja – „izrađivač kalauza“, „penjač na krov sa spoljne strane zgrade“, „ocenjivač ukusa sitnih kolača“, a niko od prisutnih (odraslih) nije primetio kada je izmišljanje počelo.

I nazivi škola su menjani u neverovatna imena. Tako je moja srednja škola, koja je ranije bila Šesta muška, realna, beogradska… gimnazija, u periodu „šuvarica“ postala Obrazovno-vaspitna organizacija usmerenog obrazovanja „Zvezdara“ (skraćeno – OVO UO „Zvezdara“). U njoj su u trećoj godini postojali smerovi knjižničar (budući bibliotekar), knjižar (budući prodavac u knjižari), ili prirodni – matematičko-tehnički saradnik i, za to vreme vrlo napredni smer programer. Svi oni su davali prohodnost na fakultete (društvene odnosno prirodne), ali ideja je bila da nam fakulteti ne trebaju kad imamo zanimanje već sa 18 godina.

U prve dve godine, u svakom polugodištu, svaki razred je odlazio po nedelju dana na praksu u fabriku sa kojom škola ima takav dogovor. Tada je zemlja bila puna fabrika, pa nije bio problem negde organizovati praksu za učenike, samo je bilo pitanje s kojom fabrikom je škola to dogovorila. Neki đaci su imali tu sreću da idu u Soko Štark ili Sport, ali ne i mi – u prvoj godini smo išli u Beogradski vunarski kombinat (gde nas je tadašnji direktor dočekao rečima da za njegovog mandata od 15 godina niko nije otišao u penziju koja nije bila invalidska i da moramo biti veoma oprezni sa mašinama na kojima ćemo raditi) i u fabriku za izradu alata FASMA. U drugoj godini, to je bila fabrika Kluz (koja je baš tokom moje prakse proizvodila odela za „Boss“) i Industrija precizne mehanike. Radna mesta koja su nam tokom prakse dodeljivana bila su izuzetno surova i opasna (a verovatno smo i ozbiljno smetali radnicima): prljavština, prašina i buka, uz to i ustajanje u 5 da bismo stigli na početak radnog vremena, plavi mantili koji su morali biti zakopčani, jer je u suprotnom postojala opasnost da nas mašine povuku i ozbiljno povrede, pa je moja baka rekla genijalnu misao: „Kome pade na pamet da vas vode u fabrike? Da niste videli kako to izgleda, možda bi se neko i prevario pa otišao u proizvodnju, ovako ćete bežati glavom bez obzira!“

Međutim, sve i da je neko i pored svih tih iskustava poželeo da postane radnik nije mogao, jer su skoro sve te fabrike ubrzo nestale; neke i dalje stoje kao prazne, razvaljene zgrade, a na mestu Industrije precizne mehanike je nikao Beo tržni centar.

Nastava je podrazumevala marksizam kroz sve četiri godine. Naravno, niko ništa razumeo nije i pored pokušaja profesora da nam približe ideje dijalektike, otuđenja čoveka od samog sebe, odumiranja države i jednakosti. Živeći u jednopartijskom sistemu bez mnogo priče o politici u kući i šire, nisu nam bile jasne ideje više partija, a kamoli koncept društvene svojine i priče o trulom zapadu. Međutim, marksizam je opstajao, pa čak i na fakultetima, i ukinut je tek po raspadu Jugoslavije.

OVO UO „Zvezdara“ je imala vrlo jake prirodne smerove u 3. i 4. godini, a društveni su bili prilično opušteni uz mnogo potpuno besmisleno razvučenih programa. Tako smo mi, „knjižničari“, imali čak 6 časova nedeljno tzv. bibliotečkog poslovanja, koje se svodilo na popunjavanje kartončića u bibliotečkoj evidenciji, i objašnjenje „katalogizacije u publikaciji“, što je sve moglo da se ispredaje za ukupno 2 časa. Ni profesorka nije znala šta bi radila sa nama, pa su se na času neretko javno igrali jamb ili podmornice. Takođe smo imali više nedelja prakse svake godine, ovaj put u bibliotekama, gde su nas bibliotekari molili da ne dolazimo, obećavajući da će nam dati sve potrebne potvrde samo da im ne smetamo.

Iako je predsednik Tito već odavno umro, krajem osamdesetih su Drugi svetski rat, komunistički pokret i bratstvo i jedinstvo (koji su nestali milisekundi kada je raspad Jugoslavije počeo) i dalje bili najvažniji, a slike pokojnog predsednika su i dalje visile iznad table u svakoj učionici. Gotovo ništa nismo učili o srpskoj istoriji, ali smo Titov period morali da znamo „u po’ dana – u po’ noći“. Tako je zloglasna profesorka istorije imala običaj da, na kontrolnom, postavi pitanje „1942. godina“, a mi smo morali da pišemo sve šta se te godine desilo, od čega je među važnijim događajima bilo sletanje Rudija Čajaveca i Franje Kluza na novooslobođeni aerodrom u Prijedoru.

Ipak, bilo je profesora koje ova reforma nije dotukla i koji su i dalje imali želju da nas motivišu da čitamo, da idemo u pozorište i na koncerte. Doduše, postojali su i oni drugi.

Ono što je bilo sjajno u toj takvoj školi, bilo je obilje sekcija koje su profesori zaista redovno održavali i ozbiljno vodili – dramska, recitatorska, literarna, šahovska, fotografska i brojne druge. Škola je imala čak vajarski atelje, ogromnu prostoriju gde su uživali budući umetnici, a školska biblioteka je bila neverovatno dobro opremljena – ne samo lektirom, već i naslovima koji su se tada izdvojili kao zanimljivi i hrabri, iako je direktor škole bio tvrdi komunista. Bibliotekarka je bila hodajuća enciklopedija i bili smo uvereni da je baš sve knjige sa polica biblioteke pročitala. Intenzivno su se spremale „Zvezdarijade“ i učenici koji su na njima učestvovali su tokom priprema bili pošteđeni redovnog odlaska na časove. Profesori su već od septembra spremali odabrane za školska, a kasnije opštinska, republička i državna takmičenja. Sve u svemu, iako su „šuvarice“ otvorile vrata za svaku vrstu nerada, kako sa strane profesora tako i sa strane đaka, za kašnjenje i nedolaske na časove, bilo je još mnogo nastavnika koji to nisu dozvoljavali. To su ljudi kojih se i dan-danas sećamo, ponosni što su nam predavali.

Takođe, u celoj besmislenoj ideji „šuvarica“, još nešto je bilo dobro – kada su se učenici jednom opredelili, u 3. godini srednje škole, većina „onih drugih“ predmeta je prestala da postoji. Tako smo mi, „društvenjaci“, u trećoj godini izgubili matematiku, fiziku, hemiju, biologiju i sve to što smo svojim izborom pokazali da ne znamo i da nam ne ide, ali smo dobili (pored bibliotečkog poslovanja), dodatne časove književnosti, umetnosti i drugih društvenih predmeta. Sedmi čas je postojao samo ako je neki morao da se nadoknadi, i ostajalo je dovoljno vremena za život i pored škole.

Potpuno je neverovatno da je, i pored svih marksizama, bibliotečkih poslovanja, istorije pisma, knjige i biblioteke i sličnih potpuno nepotrebnih časova, na mom svedočanstvu za 2. godinu upisano 14 predmeta. Tridesetak godina kasnije, društveni smer u gimnazijama ima 17 i predviđeno je da matematiku uče sve četiri godine, na vrlo ozbiljnom nivou. Deca često u školi provode po osam sati, i nemaju snage ni za druženje, a kamoli za učenje.

Ne mogu da izgovorim da je usmereno obrazovanje bilo bolje, niti to mislim, ali iz ove vizure, pored gomile besmislica, imalo je neka pametnija rešenja od onih koja imamo danas. A kako god da okrenemo, veoma malo toga deca u školi nauče u odnosu na vreme provedeno u klupi, pa možda bolje da na kraju ne znaju ništa sa 14 nego sa 17 predmeta.

Autor: Maja Bugarčić