Pismo vaspitačici iz vrtića

Draga moja vaspitačice,

Svakog dana, sve više, oko mene je prisutna priča o mom skorom polasku u školu. To me jako raduje, ali je počelo, po malo, i da me plaši.

Išao sam kod lekara na neki neobičan pregled koji nazivaju sistematskim. Ti znaš koliko se plašim odlaska kod lekara i zubara. Pričao sam ti svaki put o tome. Imala si veoma detaljan izvještaj šta su mi radili, da li sam plakao i koliko, kakvog je ukusa sirup koji sam pio, na koje načine su mama i tata pokušavali da mi skrenu pažnju kada je trebalo da primim injekciju, znaš čak i za mog ‘pingvina’ koji ispušta lek kada kašljem, a kojeg vi odrasli nazivate inhalator. E, ovaj pregled je bio malo drugačiji, kažu da na njega idu deca koja treba da se upišu u školu, dakle, samo mi koji smo sada ‘veliki’. Proveravali su moju visinu i težinu i rekli da sam pravi momak. Recitovao sam, crtao, brojao, pevao pesmicu na engleskom, ali ni ovog puta nesam izbegao bolnu stranu pregleda, tj.vakcinu. Setio sam se kako mi uvek govoriš da sam hrabar, pa nisam plakao.

Sećaš li se onog radnog stola o kojem sam ti pričao?! Uskoro ću ga dobiti. Smislio sam već gde će mi stajati knjige, gde torba, a na koji dio ću postaviti mog Kung fu pandu.

Uskoro ćemo imati plesni nastup. Radujem se tome. Sećam se kako su se prethodne godine drugari iz starije grupe pripremali. Ostalo mi je u sećanju kao nešto veoma važno. Taj ples znači da nismo više deca, odlazimo iz vrtića i krećemo u školu.

Išao sam da vidim kako izgleda škola. Dopada mi se, mnogo. Velika je, sa puno učionica. Deluje mi veoma ozbiljno.

Ali… Moram nešto da ti priznam. Malo sam i zbunjen, a i tužan. Iako me raduje to što ću od septembra da budem đak, nije mi jasno zašto moram prestati da dolazim u vrtić. Ja volim da budem tu. Volim tebe, draga moja učiteljice. Ti znaš sve moje tajne. Nekada sam nešto prećutao mami i tati, ali tebi sam rekao. Uvek si me hvalila kada uradim nešto lepo, opominjala kada vidiš da radim nešto što ne priliči lepo vaspitanom detetu.

Zavolio sam vrtić zahvaljujući tebi. Ti si me uspavljivala, hranila, igrala se sa mnom dok su mama i tata na poslu. Ti si me naučila koliko je drugarstvo važno. Ti si mi čitala priče i pesmice, koje sam sa ponosom prepričavao i recitovao pred roditeljima. Ti si me spremala za priredbe u kojima sam glumio i dobio aplauze. Ti si umela da prepoznaš kada sam tužan, srećan, ljut, kada mi je potreban zagrljaj,… Ti si ta koja mi nedostaje kada se ne vidimo duže vreme i kojoj srećan trčim u zagrljaj.

Draga moja vaspitačice,

nije jasno kako je moguće da se bliži rastanak. Roditelji mi daju objašnjenja, ali ja i dalje ne shvatam zašto i ti ne možeš sa mnom u školu. Vidio sam tu lepu zgradu, srećan sam što ću od septembra i ja biti veliki, nositi torbu sa knjigama na leđima, dolaziti kući sa obavezom da radim domaći, ali zašto bez tebe?

Mama i tata obećavaju da ću moći da svratim da te vidim kad god zaželim. Malo mi je lakše zbog toga, jer ne želim da moj odlazak u školu predstavlja naš rastanak. Roditelji kažu da nema rastanka sve dok mislimo jedni na druge, i ja im verujem.

Draga moja vaspitačice,

Hvala ti na svemu. Od prvog susreta, osmeha do danas. Hvala ti na ljubavi, pažnji i strpljenu. Hvala ti na posvećenosti. Hvala ti što veruješ u mene i to pokazuješ.

Ti nisi jedna osoba, već više predivnih i dragih osoba, ali ljubav je jedna i jaka, zato ti se obraćam u jednini.

Ne shvatam još uvek šta znači kada roditelji kažu da si zajedno sa njima postavila temelj daljeg razvoja moje ličnosti, ali zvuči kao nešto izuzetno važno i veliko.

Hvala ti u moje i u ime mojih roditelja. Čuvaću te i nositi u svom srcu, sećaću se zajedničkih trenutaka provedenih u vrtiću kroz naše fotografije i zajedniča umetnička dela, koja mama brižljivo čuva od prvog dana, i trudiću se da što češće svratim samo da te zagrlim i poljubim.

Draga moja vaspitačice,

Veliko je zadovoljstvo imati tebe na putu odrastanja.

Tvoj V.

Mama Marija