Danas šutim.
Plavom šutnjom…
Reče mi pre par dana prijateljica, majka devojke s autizmom, napiši blog za 2.april, Svetski dan svesnosti o autizmu.
Što da napišem, mila moja?
Statistike? Brojke?
Da opišem puštanje plavih balona s trgova nekih gradova? Da napišem pregršt praznih obećanja koje su danas dali. Obećanja koja nestanu, puknu kao i plavi balon dok putuje u nebo. Neću.
Mogu samo šutiti ehom vriska. Tvoga vriska koji traje preko 17 godina.
Punoletni vrisak.
Dan svesnosti?
Ti već odavno znaš da možeš vikati, vrištati, plakati nekome na uho. Direktno na uho.
Neće te čuti. Ne želi te čuti.
Kada te je netko zadnji put upitao: Hej, kako si? Ne usput, reda radi.
Kako si, onako, iz duše? Kako si naveče, kada sve utihne?
Kako si noću, bojiš li se jutra? Kako živiš, hoćeš li u kino s mužem, ja ću je čuvati.
Bože moj, tako je lepa, s onim porculansko-bijelim licem, crnom kosom..
I sanjivim pogledom.
Kako si svih ovih 17 godina autizma? Kako ti je bilo kada si dobila papir, potvrdu tvoje višegodišnje sumnje, potvrdu straha, onoga čega si se najviše bojala?
Kako si izdržala? Kako ti srce nije puklo u sto, u hilljadu komada?
Kako si izdržala na klupi u parku, sve ove godine, gledajući drugu decu dok se igraju, a ona stoji po strani. Znaš da joj srce puca od želje da postane dio njihove igre. A ne zna kako.
Kako si izdržala kada neka majka zgrabi svoje „savršeno“ dete u parku i bez reči ga odvoji od nje? Kao da ima kugu? Kao da je autizam zarazan, prelazan?
Kako si izdržala sva njena noćna buđenja, krikove, a ne znaš kako je utešiti?
Kako si izdržala iživljavanje doktora, sustava, socijalnih radnika, koji te gledaju kao pijavicu proračuna kada tražiš svoja prava?
Prava?
Pravo na rehabilitaciju.
Pravo na pokušaj da napraviš od nje samostalnog čoveka.
Pravo na život.
Kako si izdržala pogled koji ti kaže: Uzalud se trudite, ona je takva.
Pogled kapitulacije i prije pokušaja.
A ti…Ti znaš kakva je ona, koliki dragocijeni biser čuči u toj školjci. Samo je treba otvoriti.
I ruke te bole od otvaranja, krvariš, a ne daš da se školjka potpuno zatvori. S umornim, krvavim rukama vrelim od nade, ne odustaješ. Ta ljubav koja se prelijeva iz tvog u njen dlan i obrnuto, to prekrasno vreteno sreće i tuge neda da odustaneš.
Kako si izdržala izolaciju prijatelja, obitelji, cijelog vražjeg sustava vrijednosti, posloženog samo za „savršene“?
Kako si izdržala predrasude?
Predrasude da autisti ne mogu voljeti zato što ne znaju reći da vole. A ti znaš da ona voli, onako baš voli, duboko, bez reči, čvrsto, da ti srce pukne od miline.
Kako si izdržala predrasude da autisti nemaju empatiju? A kriješ svoje suze, jer i ona tada plače. Naučila si kriti. Kako si izdržala kada ti dijete zaboli, a ne zna reći što ga boli, samo plače?
Hej, kako si?…„Navikneš“, rekla bi sada ti,“ K’o magare na batine“.
Danas šutim. Šutim ehom tvoga vriska.
Vriska svih majki dece s autizmom.
Vriska svih odraslih s autizmom.
Šutim danas, prijateljice. Moja šutnja je plave boje.
Šutim jer ne znam što reći. Kako reći. Jer ne znam kojim jezikom da pričam. Da me čuju.
A boli me.
Strah me.
Vičem a šutim.
Kao i oni.
A oni vole, tuguju, jevaju, smeju se. Samo na drugačiji način.
A, znaš, ljudi baš i ne vole različitosti.
Mogu te samo zagrliti svojom šutnjom.
I reći ti: hej, nisi sama…Tu sam.
U ovom j svijetu koji je „autističan“ostala 364 dana u godini za tebe, za nju.
Tu sam…
Grlim te svojim vriskom, svojom nemoći, svojom krvlju, svojim snovima.
Grlim te svojom šutnjom.
Plavom od nade…
Plavom šutnjom…
Reče mi pre par dana prijateljica, majka devojke s autizmom, napiši blog za 2.april, Svetski dan svesnosti o autizmu.
Što da napišem, mila moja?
Statistike? Brojke?
Da opišem puštanje plavih balona s trgova nekih gradova? Da napišem pregršt praznih obećanja koje su danas dali. Obećanja koja nestanu, puknu kao i plavi balon dok putuje u nebo. Neću.
Mogu samo šutiti ehom vriska. Tvoga vriska koji traje preko 17 godina.
Punoletni vrisak.
Dan svesnosti?
Ti već odavno znaš da možeš vikati, vrištati, plakati nekome na uho. Direktno na uho.
Neće te čuti. Ne želi te čuti.
Kada te je netko zadnji put upitao: Hej, kako si? Ne usput, reda radi.
Kako si, onako, iz duše? Kako si naveče, kada sve utihne?
Kako si noću, bojiš li se jutra? Kako živiš, hoćeš li u kino s mužem, ja ću je čuvati.
Bože moj, tako je lepa, s onim porculansko-bijelim licem, crnom kosom..
I sanjivim pogledom.
Kako si svih ovih 17 godina autizma? Kako ti je bilo kada si dobila papir, potvrdu tvoje višegodišnje sumnje, potvrdu straha, onoga čega si se najviše bojala?
Kako si izdržala? Kako ti srce nije puklo u sto, u hilljadu komada?
Kako si izdržala na klupi u parku, sve ove godine, gledajući drugu decu dok se igraju, a ona stoji po strani. Znaš da joj srce puca od želje da postane dio njihove igre. A ne zna kako.
Kako si izdržala kada neka majka zgrabi svoje „savršeno“ dete u parku i bez reči ga odvoji od nje? Kao da ima kugu? Kao da je autizam zarazan, prelazan?
Kako si izdržala sva njena noćna buđenja, krikove, a ne znaš kako je utešiti?
Kako si izdržala iživljavanje doktora, sustava, socijalnih radnika, koji te gledaju kao pijavicu proračuna kada tražiš svoja prava?
Prava?
Pravo na rehabilitaciju.
Pravo na pokušaj da napraviš od nje samostalnog čoveka.
Pravo na život.
Kako si izdržala pogled koji ti kaže: Uzalud se trudite, ona je takva.
Pogled kapitulacije i prije pokušaja.
A ti…Ti znaš kakva je ona, koliki dragocijeni biser čuči u toj školjci. Samo je treba otvoriti.
I ruke te bole od otvaranja, krvariš, a ne daš da se školjka potpuno zatvori. S umornim, krvavim rukama vrelim od nade, ne odustaješ. Ta ljubav koja se prelijeva iz tvog u njen dlan i obrnuto, to prekrasno vreteno sreće i tuge neda da odustaneš.
Kako si izdržala izolaciju prijatelja, obitelji, cijelog vražjeg sustava vrijednosti, posloženog samo za „savršene“?
Kako si izdržala predrasude?
Predrasude da autisti ne mogu voljeti zato što ne znaju reći da vole. A ti znaš da ona voli, onako baš voli, duboko, bez reči, čvrsto, da ti srce pukne od miline.
Kako si izdržala predrasude da autisti nemaju empatiju? A kriješ svoje suze, jer i ona tada plače. Naučila si kriti. Kako si izdržala kada ti dijete zaboli, a ne zna reći što ga boli, samo plače?
Hej, kako si?…„Navikneš“, rekla bi sada ti,“ K’o magare na batine“.
Danas šutim. Šutim ehom tvoga vriska.
Vriska svih majki dece s autizmom.
Vriska svih odraslih s autizmom.
Šutim danas, prijateljice. Moja šutnja je plave boje.
Šutim jer ne znam što reći. Kako reći. Jer ne znam kojim jezikom da pričam. Da me čuju.
A boli me.
Strah me.
Vičem a šutim.
Kao i oni.
A oni vole, tuguju, jevaju, smeju se. Samo na drugačiji način.
A, znaš, ljudi baš i ne vole različitosti.
Mogu te samo zagrliti svojom šutnjom.
I reći ti: hej, nisi sama…Tu sam.
U ovom j svijetu koji je „autističan“ostala 364 dana u godini za tebe, za nju.
Tu sam…
Grlim te svojim vriskom, svojom nemoći, svojom krvlju, svojim snovima.
Grlim te svojom šutnjom.
Plavom od nade…
(Mojoj prijateljici Sandri i svim majkama djece s autizmom)
Piše Ljiljana Zovko
Izvor: 6yka.com