Da li vam se čini da ostavljate kući svoju sreću tražeći po cijeli dan za njih sreću, u isto vrijeme znajući da su samo sa vama srećni?
Da li imate vremena za razmjenjivanje nježnosti sa djecom svaki dan? Za onaj osjećaj kada vam se od njihove topline topi duša, kada vas preplavljuje ljubav i prelijeva se oko vas, kada mislite da ste najčistija osoba na svijetu, tako prepušteni, opušteni…
Da li vam vaša porodica liči na porodicu kada ste vi bili dijete, sjećate li se te ogromne ljubavi prema mami i tati? Sjećate li se straha da im se ništa ne dogodi, želje da budu živi i zdravi zauvijek?
Postoje neka mala djeca, kojima su se strahovi obistinili. Djeca koja su zauvijek ostala željna ljubavi, zagrljaja, topline, mirisa, osmijeha svojih roditelja.
Zauvijek nenahranjeni ljubavi, pažnje, milovanja, podrške, hodaće kroz život sa ogromnom rupom na srcu, koju ni jedna sreća neće moći nadoknaditi.
Ili pak, postoje neka mala djeca čiji roditelji nisu bili maženi u svom djetinjstvu ili koji svojoj djeci ljubav ne znaju pružiti, ne žele, neće, odbacuju ih, kažnjavaju, tuku, zlostavljaju, napuštaju, okrivljuju.
Ova mala djeca dane provode u suzicama, ledenim na malim obrazima, sa svojim željama, boli, ranama…
Postoje neka mala djeca, čiji plač niko ne čuje, kojima je u ranim godinama života ispisana istorija jednaka životu tri čovjeka, koji i da sve kažu, sve što im je u sjećanju, duši i u ožiljcima, odrasli im ne bi sve povjerovali i često ne vjeruju, vrlo često, jer je nestvarno, nesvakidašnje, nemoguće, nepoželjno za prihvatiti…
Da se nekome stvarno desilo. Postoji jedan dječak, koji je za kaznu sedam sati stajao u ćošku i još jedan za kojeg tata nikada nije upitao i dvoje djece koja su stavljana u plastično bure dok su se roditelji poslom udaljavali po pola dana od kuće i djevojčica koju je dodirivao ujak, jednu otac, jedna je povukla izjavu, jer joj je majka govorila da laže, jedna kada je porasla se vratila majci koja ju je otjerala, jednom napustila, drugi put otjerala…
Postoje, ta mala djeca, postoje. I “neka” su jer nisu naša, jer nisu ničija, jer nemaju uticaj i moć.
Nikada nećemo saznati koliko su vremena trpili nasilje, prije nego što smo za njih saznali, koliko su ćutali, štitili i pokušali razumjeti loše ponašanje roditelja, koliko dugo su ih opravdavali, samo da mi za njih ne bi saznali, samo da ih ne bi odvojili, da ih ne bi uzeli, da im ne bi rekli sve ono što su sami znali, da im ne bi srušili suzice nade da će biti drugačije, da će biti bolje.
Ali postoje trenuci kada je strah sve veći, kada batine jače bole, kada su modrice sve vidljivije, kada je sve bolnije iz škole vratiti se kući. Postoje dani kada sreća više nije sreća.
Čak i kada se ruše snovi, kada je jasno da tako ne može dalje, mala tjelašca trepere sva, glavice ubrzano razmišljaju, ređaju se sjećanja i traže drugi izlazi, samo da manje boli, da bude kao nekada prije, da se sve popravi, ispravi.
Ta nada je toliko jaka, da je teško prepoznati u djetetu svjesnost postojanja dobrog i lošeg, razliku između svjesne i nesvjesne namjere roditelja, u njegovanju sreće i njenom uništavanju do kraja.
Ali znamo, jedno znamo..to je dječiji život i kada bi ih pustili da biraju, opet bi izabrali iste roditelje, samo da budu malo bolji, malo manje nervozni, malo manje pijani ili da malo manje tuku, jer to je njihov život, bio nama dobar ili loš, jedini je koji imaju!
I teško je djetetu pomoći da shvati, da sreća više nije sreća, da ćemo se uhvatiti za ručice i zajedno ići tražiti drugu, novu sreću, a da sreću koja sada nije sreća nećemo skroz napustiti, daćemo joj šansu, gajićemo nadu, da će uspjeti, a znamo, sami znamo, da će možda uspjeti i da možda neće i tu misao ćemo progutati i sakriti duboko u sebi.
A grišće nas, svaki naredni dan djetetove nade.
Kada slučaj preovladaju emocije, kada mislite da nema rješenja, da nema izlaza, da su traume vječne.. Postoje mame, druge mame, u kojima ljubav neprestano raste, zovu se hraniteljice.
One su naučile kako ruke da pruže, one imaju toplu kuću, puno igračaka, mirisni ručak, one imaju razumijevanje, imaju vremena i spremne su na danonoćne razgovore, na zagrljaje i grljenja, na more suzica, toplih, koje se ne hlade na obrazima, jer ih ona briše, jer ona isto plače, osjeća, žali, pomaže da zaraste, da bude bolje, da prestane, da se zaboravi, da se prevaziđe.
Znaju one da je dolazak u njihovu kuću težak, da je neželjen, da nije tako trebalo biti, ali su strpljive, znaju zašto su rodjene, zašto su stvorene, znaju da su u srušenom dječijem svijetu jedini oslonac, jedina nada i čekaju, čekaju dok to djeca ne vide, dok ne shvate, dok se ne uvjere.
U životu uvijek ima mjesta za dvije sreće. Srcu treba dati šansu, treba ga držati otvorenim, jedino tako ljubav može da raste i hraniteljice to znaju.
I stvarno vrijeme prodje i stvarno rane zarastu i stvarno se loša iskustva prevaziđu i stvarno se može graditi sreća i stvarno se nikada ne zaboravi, ali bar manje boli, a to sve jer su one tu, jer nas one prime u svoj dom kada shvatimo da doma nemamo, jer nam one brišu suze sve dok ne prestanu da teku, jer imaju u nas nade i kada sami nemamo, jer znaju kako nas osposobiti, kako nas očvrsnuti, kako nas naučiti da pravilno i čisto gradimo svoju sreću, jer nas nauče kako da se nosimo sa svojim iskustvima.
Nije to njima posao, one svoja vrata i svoje srce istinski otvaraju, one žive i proživljavaju svaki trenutak sa djetetom i zato ih nema puno, ne može to svaka mama….
Branka Kostadinović