Psovanje je naš nacionalni sport. Svi vam kažu da je to nepristojno, ali psovati se ne mora naglas…

Psovanje je naš nacionalni sport. Svi vam kažu da je to nepristojno, vremenom se naučite kontroli, ali, psovati se ne mora naglas. Može i tiho sebi u bradu, u mislima, u noći kada tama sakrije sve tragove, a osećanja pulsiraju kao vatromet.

Kada se sve ovo uzme u obzir, ja psujem:

– Kada se neko pravi pametan bez argumenata, pa se vređa kada mu kažem istinu jer neće da sluša tuđe lekcije, pa me prekine i ode u uverenju da sam dosadna. Mada ponekad i jesam, ali ne volim da ćutim;

– Kada je neko opušten i razbarušen pred obavezama koje slede, optuži me za pritisak, a onda diže frku kada se rokovi približe, hukće i pravi od sebe mučenika. Onda mi ne dozvoljava da sve svoje privedem kraju, već moram da ga tešim i da mu pomažem;

– Kada neko laže i smatra kako sam dužna da mu verujem…jer ima i taj neko svoje dostojanstvo…jer smo tim…jer ne treba da ga ponizim;

– Kada neko iz čista mira prestane da mi se javlja, a ja ne znam u čemu sam pogrešila, jer nisam ni mislila da mu činim nažao, možda mi se omaklo;

– Kada demonstrativno odbijem da učestvujem u glupim aktivnostima ili besmislenim raspravama, pa kažem kako me od pedesete interesuju samo pare i seks, a svi se zaprepaste i misle da je to stvarno tako;

– Kada ujutru izlistam šta sve treba da uradim, a u podne shvatim kako je to nemoguće, pa se unervozim, posvađam i počnem da žalim samu sebe;

– Kada mi je nešto lepo, kada se oduševim, raspričam, pa mi na pola rečenice kažu: pa i nije mi to nešto… Ili me puste da završim, pa mi kažu: dobro;

– Kada mi u prodavnici neko kaže da je majica univerzalne veličine… ili mi na prvi pogled saopšte kako nemaju ništa za mene…ili da to što tražim odavno nemaju jer je izašlo iz mode, ne mogu ni da se sete kada su to poslednji put imali;

– Kada vidim nekoga u gradu u gaćama i papučama, ili oko matinea u štras haljini sa šminkom za oko šipke;

– Kada neko trubi u koloni na semaforu, pa valjda misli da mi svi ostali tu stojimo iz čistog zadovoljstva ili neznanja;

– Kada neko puši u liftu ili umesto sebe ostavi tonu parfema;

– Kada susedno društvo u kafiću priča toliko glasno, pa ja moram da ćutim, ili da se premestim;

– Kada neko uvodi psa u prodavnicu, pekaru, kafić i očekuje da to svima prija… ili pusti velikog psa da šeće slobodno, pa mi se smeje i kaže: šta se plašiš, neće;

– Kada društvo na slavi sve zna iz istorije jer su čitali u novinama, ili znaju sve o dnevnoj politici, epidemiji, kretanjima na tržištu, jer imaju čoveka koji zna čoveka;
Kada se smatra poželjnim da se neko časti;

– Kada se iznenadim što je neko bio ljubazan;

– Kada me majstor slaže za dan, opelješi me jer nemam kud, drži mi slovo ili me pita: ko ti je ovo radio;

– Kada neko počinje rečenicu sa: ja sam čovek koji…Ili: mi smo porodica koja…

– Kada me tapšu po ramenu i veruju da sam sposobna, a ne shvataju da ja ne želim više nikad da budem ni sposobna, ni dobra, ni brza, ni razumna, već hoću da budem lepa i da me neko štiti;

– Kada se požalim, pa mi kažu: jel’ vidiš sad kako je nama…Ili: dobro došla u naš svet. A ja sam u tom svetu bila, samo nisam nikome o tome pričala;

– Kada smatraju da sam nadmena, da me ništa ne dodiruje, a ja se samo ne snalazim u društvu ili čuvam tugu;

– Kada mi desničari prodaju priču da su oni najbolji;

– Kada me feministkinje ubeđuju da je sve u mojim rukama;

– Kada pretučenu ženu pitaju zašto je dobila batine;

– Kada je neko vernik samo u crkvi…Ili na mestu gde se jede, pa glasno pita šta ima posno;

– Kada mi zadaju neki posao i kažu: ma, ti ćeš to začas. Ili mi pošalju dete pred pismeni sa porukom: samo mu to nešto malo pomozi;

– Kada me sretnu u gradu, pa se šeretski našale na račun prosvete jer je opet raspust;

– Kada decu pitaju: koga više voliš, mamu ili tatu…ili im kažu: ma, šta ti znaš, još si mali…ili im brane da plaču jer to nije ništa;

– Kada čujem: deca razvedenih roditelja…mogla sam se i ja razvoditi, ali…Ili pošalicu: moja, tvoja i naša deca…Ili: znaš li ti čiji je on;

– Kada nekoga sažaljevaju dok je u nevolji, a traže mu grešku koja ga je u tu nevolju dovela;

– Kada čujem: lako je njoj;

– Kada se žene otimaju koja je bolja domaćica ili majka;

– Kada kuvam supu iz kesice koja uvek pokipi, sipam kafu u teglu i uvek prospem, opečem se na dršku od šerpe jer me je mrzelo da uzmem krpu;

– Kada se nešto pokvari, a ja baš tad nemam para. Iako se ovo dešava redovno, nikada se neću navići i ostaviti bele pare za crne dane. Ne umem da štedim;

– Kada pijem kafu, pa me pitaju: koja ti je to po redu;

– Kada mi štikla zakači za rub suknje;

– Kada zaboravim spisak za kupovinu;

– Kada mi ode žica na čarapi, a nemam novi par, ili pokušam da časkom izbrišem fleku, mislim da sam uspela, a ona se pojavi još veća čim izađem iz kuće;

– Kada neko sluti nesreću, sedi nesrećan bez povoda, pa, na pitanje šta se dešava, izmisli neki glup razlog;

– Kada se na glupu zapovest ne kaže neću, ili se ne pita zašto, već se posluša;

– Kada ljude ubeđujem kako je sve moguće, a oni mi ne veruju. Kada ih vidim da se svesno ponižavaju, beže, ćute, mire se, jer misle da ništa ne zavisi od njih;

– Kada danima ne mogu da stignem na red do sebe same;

– Kada cvilim u sebi, rasklapam život iznova, a nema nikog da me uteši, jer je okolina uvređena zbog moje nepodnošljivosti;

– Kad prođe leto…i zima…i jesen…i proleće;

– Kad pročitam ovaj spisak ponovo.

Autorka je profesor srpskog jezika i književnosti iz Šapca