„Radeći u školi nagledala sam se dece koja pate i zbog očeva i zbog majki. Nema razlike. Jer nasilje nema pol. Ima ga u hiljadu verzija“

Foto: Canva

Postali smo društvo podela. Iskopali smo duboke rovove između tabora i svako drugačije ili integrativno mišljenje vidimo kao izdaju. Ispravno je samo ono što se u našem stroju misli i smatra. Sve drugo je pogrešno. Nema srednjeg puta, objektivnost je ustuknula pred potrebom da se pripada određenoj strani.

Da li je neko ženomrzac ako kaže postoje i žene koje su nasilne? Ako ne žigoše isključivo muškarce?

Nasilje je univerzalna pojava. Nema pol. Ima ga u hiljadu verzija. Kao što je i tvrdičluk pojava, bez obzira da li je u pitanju Andrićeva Gospođica ili Kir Janja. Svaka pojava ima svoje korene, duboko uronjene u tradiciju, vaspitanje, način života.

Žene su kod nas, definitivno, ugrožena vrsta

Ginu od ruke svojih sadašnjih ili bivših partnera, povređivane su i sudaraju se sa nerazumevanjem okoline koja najčešće, na vest da je neka žena pretučena, pita zašto je dobila batine. Traže se uzroci, ne uzima se kao neprihvatljiva i sama činjenica da je neko spreman na pesnicu kao argument.

Žena je kod nas pripremana da bude žrtva. To nam je kulturološki obrazac. Njena patnja se podrazumeva kao neizostavni deo bića cele porodice. Ona nosi kuću. Ona je oslonac i amortizer. Ona je odgovornost, čestitost i vreća za udaranje. Ona se ne buni.

Ovakav obrazac treba menjati. Treba se boriti. Ali ne treba negirati da svaka pojava ima najmanje dva lica. Priznanje da postoje žene nasilnici ne umanjuje značaj borbe za ženska prava, samo ih proširuje na univerzalni obrazac ljudskih prava, ne dozvoljavajući da bilo ko bude žrtva bilo kakvog oblika nasilja.

A žena nasilnika ima. U svim varijantama. Najmanje u fizičkom smislu jer ženama udarac nije prvo oružje kojim napadaju. Način vaspitanja ih je usmerio ka drugim vidovima zlostavljanja okoline: pasivna agresija dosledne mučenice, intrige, svađa, ucene. Od ovakvih rana se teško oporavlja jer oštrica udara duboko unutra i nanosi nedokazivu bol.

Često su žene ženama najveći neprijatelji. One se međusobno procenjuju, upoređuju, dokazuju koja je do kraja ispravna, koja je bolja majka, domaćica, supruga. Što su manje u svojim očima, što su veće žrtve u svojoj kući, to su strože sudije drugim ženama. Svoje ispaštanje spremne su da podignu na nivo herojstva zahtevajući od svih drugih žena isti stepen prihvatanja sopstvene ništavnosti ili sopstvene superiornosti, u zavisnosti sa kog aspekta posmatraju svet. Jer, kad u prostoriju uđe lepa žena, muškarci će uživati, a žene će gledati kako joj stoji porub na haljini, ima li ruža na zubima ili će procenjivati cenu odevne kombinacije.

U priči o nasilju najčešće nema dece. A oni su žrtve porodičnog nasilja jednako kao i njihovi roditelji. Radeći u školi nagledala sam se dece koja pate i zbog očeva i zbog majki. Nema razlike. Samo se, gotovo uvek, nasilna majka pravda naslednim uverenjem da ni jedna majka ne želi zlo svom detetu. One sve rade za dobro svoje dece, pa, ako malo i greše, to je više lična zabluda nego zla namera. Za to vreme deca žive gutajući uvrede, lečeći modrice po telu i duši, sedeći pod kaznom zatvorena po sobama i špajizima, verujući istovremeno da je majka uvek u pravu, jer je majka sveto biće.

Da li je sve rečeno umanjilo značaj činjenice da su žene najčešće žrtve nasilja? Po mom mišljenju, ne. Broj žena koje su premlaćene i ubijene ostaje isti, ostaje kao alarmantan podatak, kao sirena za uzbunu. Samo ne treba unapred abolirati jednu stranu da bismo ostali složni u nekom uverenju. Ne postoji samo muško nasilje nad ženama. Javlja se i ovo drugo. Nije jeretik onaj koji na to ukazuje, već onaj koji zatvara oči radi solidarnosti.

Sistem i običajno pravo nas primoravaju da čvrsto zauzimamo strane. Ili smo za jedno ili za drugo. Sredine nema ako hoćeš da ostaneš ceo, ako nećeš da živiš popljuvan. Srednji put i objektivni pristup su davno proterani. Funkcionišemo po sistemu plemenskog krda, a ono je uvek složno. Radi opstanka. Rovovi su nam na sve strane. Teme su razne.

Ili si za rodno senzitivni jezik ili nisi. Ne dozvoljava ti se da koristiš ženske odrednice u smislenim jezičkim situacijama ako ne želiš biti nazadno etiketiran. Činjenica da se žena može sama za sebe opredeliti, u zavisnosti od ličnog uverenja, za rodni oblik profesionalnog zvanja, nikoga ne uzbuđuje. Čak se posmatra kao podizanje lestvice. A upravo to je ponižavajuće, ta činjenica da se moram opredeliti za koga sam. I čvrsto odrediti šta sam.

Ili smatraš da je vršnjačko nasilje dostiglo vrhunac, ili misliš da je toga bilo i pre, samo se nije o tome govorilo. Ili žališ za ubijenom decom i gluvo nesnađenom zajednicom, ili ubiraš političke poene. Ne smeš ni slučajno reći da su sva deca umešana u ova ubistva žrtve. Jer žrtve su i poginuli i ubice. Razlike nema. Svi su mrtvi.

Ili podržavaš gej prava ili ih biješ po ulicama i razbijaš parade. Ako kažeš da ti u gej zajednici nešto smeta, homofob si. Ako kritikuješ drugu stranu, rušitelj si tradicionalne srpske porodice. Ne možeš biti neutralan i smatrati da svi imaju jednako pravo na život, slobodu izbora i pružanje do granice tuđeg shavatanja slobode i integriteta. Ne možeš očekivati da bude uvažena potreba za umerenošću u promociji ličnih prava.

Ili si rodoljub, ili nisi. Ili mašeš trobojkom, ili si izdajnik. Ne pomaže ti uverenje da su za naš narod više učinili Pupin, Vuk Karadžić, Isidora Žebeljan i Draga Ljočić od svih političara i vojskovođa koje smo imali. A oni nisu uzvikivali parole, nisu nas predvodili i zviždali za juriš. Ne, oni su se za narod borili znanjem, a to znanje nam i danas treba. Nestalo ga je. Nestala je svest da nas samo ono može spasti, pa se nećemo pustimice tući sa ordijom iz drugog rova, već ćemo biti spremni da čujemo, otvoreni da shvatimo. Gledaćemo ovaj život kao dragocenost za svakoga i verovati da kritika nije uvreda, nego drugačije poimanje stvarnosti.

Autorka je profesorka srpskog jezika i književnosti iz Šapca