Celokupan rad u dečjem vrtiću temelji se na Programskom usmerenju odgoja i obrazovanja predškolske dece u kojem se nalaze osnovna polazišta rada s decom predškolskog uzrasta. Prema humanističko-razvojnoj koncepciji, svako dete ima svoja posebna prava. U vaspitanju treba maksimalno razvijati njegove individualne mogućnosti i samopoštovanje. To važi i za decu s posebnim potrebama i decu s teškoćama u razvoju koja idu u vrtić.
Posebne potrebe deteta su privremene ili trajne veće neravnoteže, zaostajanja ili ubrzanja u pojedinim aspektima razvoja ili razvoja u celini koja se kod dece različito izražavaju. Prema Programskom usmerenju, razlikuju se tri vrste posebnih potreba:
- Potencijalne posebne potrebe može imati dete koje je tokom trudnoće, porođaja ili nakon porođaja imalo neke rizične faktore (npr. prerano rođeno dete, težak porođaj i dr.), koje je bilo ili je još uvek izloženo nekim nepovoljnim uslovima (npr. nepotpuna porodica, bolest u porodici i dr.) ili dete kod kojeg neki aspekt razvoja značajnije odudara od ostalih, odnosno koje se u nečemu znatno razlikuje od ostale dece u skupini (npr. sporiji motorički razvoj, izrazito živahno dete i dr.)
- Prolazne posebne potrebe može imati dete zbog razvojnih raskoraka između detetovih potreba i mogućnosti u pojedinim fazama razvoja (npr. negativizam u trećoj i šestoj godini) ili dete koje je doživelo neke stresne događaje u životu (npr. smrt u porodici, boravak deteta ili roditelja u bolnici, rođenje brata/sestre i dr.)
- Trajne posebne potrebe može imati dete kod kojeg neke potencijalne ili prolazne potrebe nisu na vreme uočene ili pravilno tretirane, dete koje je bez roditeljske brige duže odgajano u dečjem domu, bolnici i sl, darovito dete ili dete s teškoćama u razvoju. Teškoće u razvoju su urođena ili stečena stanja organizma koja prema svojoj prirodi zahtevaju poseban stručni pristup kako bi se omogućilo izražavanje i razvoj sačuvanih sposobnosti, a time i što kvalitetniji život.
Dakle, izjednačavanje pojmova „deca s posebnim potrebama“ i „deca s teškoćama u razvoju“ je pogrešno, budući da nisu sve posebne potrebe dece uzrokovane teškoćama u razvoju.
U dečjim vrtićima najveći broj dece s posebnim potrebama uključuje decu s prolaznim, zatim potencijalnim i konačno trajnim posebnim potrebama. Važno je izbeći prerano etiketiranje deteta s posebnim potrebama i uočiti njegove dobre osobine i sposobnosti. Na njima zatim treba graditi pozitivnu sliku deteta o samom sebi kao i pozitivan odnos okoline prema njemu s ciljem uspešne integracije u društvo.
Dok je s jedne strane važno izbeći prerano etiketiranje deteta, s druge strane se, u praksi, događa da se prolazne i potencijalne posebne potrebe deteta gotovo redovno svode na individualne razlike i neadekvatno tretiraju. Najčešći razlozi tome su neznanje, nedostatak vremena i motivacije za radom i sl. To dugoročno može biti štetno za dete, s obzirom na to da se netretirane prolazne i potencijalne posebne potrebe mogu razviti u trajne posebne potrebe. S druge strane, teškoće u razvoju se mnogo brže i lakše mogu uočiti, a nakon toga i tretirati.
U decu s teškoćama u razvoju ubrajaju se:
● deca oštećenoga vida;
● deca oštećenoga sluha;
● deca s poremećajima govorno-glasovne komunikacije;
● deca s promenama u ličnosti uzrokovanim organskim činiocima ili psihozom;
● deca s poremećajima u ponašanju;
● deca s motoričkim oštećenjima;
● deca sa smanjenim intelektualnim sposobnostima (deca s mentalnom retardacijom);
● deca s autizmom;
● deca s višestrukim teškoćama u razvoju;
● zdravstvene teškoće i neurološka oštećenja (dijabetes, astma, bolesti srca, alergije, epilepsija i slično).
Najčešći načini identifikacije dece s posebnim potrebama, u dečjem vrtiću su od strane predškolskog psihologa, razgovor s roditeljima, neposredno posmatranje deteta u vaspitnoj grupi, psiho-testiranje i podaci drugih stručnih suradnika. Zadatak predškolskog psihologa, u odnosu na decu s posebnim potrebama, jeste da pronađe najbolje vaspitne postupke za stimulisanje njihovog optimalnog psihofizičkog razvoja i integracije među vršnjake.