Roditelji, ne možete loše vaspitanje pravdati društvenom krizom!

„Ova današnja omladina… Sve je to neodgovorno, bahato, ludo… Nema respekta ni trunke!“ Koliko ste puta u poslednje vreme čuli ovakve rečenice? Mnogo je u poslednje vreme povike na mlade. Razloga za to svakako ima, ali nije korektno okriviti njih za sve, pogotovo što su oni najmanje krivi.
SUMORNE BROJKE
Trideset procenata saobraćajnih nesreća dešava se kada se za volanom nađe mlad čovek, i veliki procenat tih saobraćajki je sa smrtnim ishodom, i to jeste problem sa kojim se kao društvo suočavamo.
Još je veći problem, bar iz mog ugla posmatrano, što društvo ne pronalazi snagu da se suoči sa problemom na pravi način. Potrebno je prvo definisati uzrok problema, a onda raditi na prevenciji.
Ne može se, kao što je kao u kakvoj burleski pokušala ministarka Zorana Mihajlović, okriviti crtani film u kome Pepa Prase ne vezuje pojas kada se vozi kolima. To je klasičan primer bahate zamene teza i ismevanja žrtava saobraćajnih nesreća, što od pomenute i ne čudi. Ono što me čudi jeste blaga reakcija javnosti na budalaštinu izgovorenu sa mesta odakle je izrečena.
Krivci za saobraćajne nesreće u kojima su krivci mladi vozači su pre svega roditelji, koji im omogućavaju da u noćne provode odlaze automobilima čijoj snazi nisu dorasli. Krivci su i saobraćajni policajci koji su spremni da za 10 ili 20 evra zažmure na jedno oko prilikom kontrole (mladih) vozača. I kriva je država, koja ne sankcioniše na pravi način sve odgovorne za saobraćajne nesreće.
rodit
KO JE PRAVI KRIVAC?
Moglo bi tako da se nabraja dugo, a suština je da je prosto nemoguće da su roditelji sve vreme po strani, i da ne primećuju da im se potomci ponašaju devijantno.
I tu dolazimo do suštine, do odgovornosti od koje roditelji beže, pravdajući loše vaspitanje društvenom krizom. Nije, dragi roditelji, društvo krivo što su nam deca pogrešno vaspitana, za to odgovornost snosimo isključivo mi. Ne možemo sebi pripisivati zasluge za uspehe dece, a kada se pojavi pitanje odgovornosti prebacivati loptu u tuđe dvorište. Naša su to sve deca, i kada su u pitanju uspesi i kada je reč o neuspesima. Ne možemo se sakrivati iza borbe za egzistenciju i teške situacije u državi, i na taj način pravdati činjenicu da smo podbacili kao roditelji. Mi smo ti koji im dajemo novac za noćne izlaske, iako bi trebalo da iz zadržimo u kući; mi smo ti koji im, da se ne bi osećali frustrirano, dajemo brze i snažne automobile u kojima prečesto stradaju; mi smo ti koji okrećemo glavu kada vidimo da se spremaju za utakmicu tako što nose neke čudne kapuljače i bejzbol palice; mi smo ti koji ćemo im u svakom trenutku reći: „Pa i nemaš nekog izbora, vidiš kakva je situacija u državi!“. A ne valja nam rabota, ni najmanje. Kada smo stvarali potomstvo preuzeli smo na sebe odgovornost da ih izvedemo na pravi put, nismo ih rađali da bismo od njih pravili nasilnike i sociopate.
Krajnje je vreme da porazmislite o tome, i da kao zreli i odrasli ljudi preuzmete svoj deo odgovornosti. Tek onda svi zajedno možemo vršiti pritisak na državu i na sistem, da kroz obrazovanje i pravilan odnos prema mladima upotpune ono što deca nose iz porodice.
Mislite o tome svaki put kada pomislite ili izgovorite čuvenu rečenicu: „Ma dobro, mladost ludost, i mi smo bili nekad mladi…“. Jesmo, bili smo mladi, ali nije bilo ovoliko nasilja i nije se ovoliko ginulo.
PIŠE: Peđa B. Đurović
Izvor: http://kolumnista.com/