Roditeljsko nasilje

Šta nam mediji poručuju o tome kakvi su roditelji? Mediji objavljuju priče koje privlače pažnju javnosti, a to su uglavnom veoma negativne priče o tome šta su sve neki tamo roditelji uradili svojoj deci.
U najnovijoj užasavajućoj priči koja nam dolazi iz Japana, roditelji su svog nestašnog sedmogodišnjeg sina ostavili, kao u nekoj surovoj narodnoj bajki, u šumu, kao bi se uplašio i opametio. Dečak se očigledno uspaničio, tako da kada su roditelji nešto kasnije došli po njega, njega nije bilo. Sve se srećno završilo kada je pronađen šest dana kasnije.
Ništa čudno. Ako nekoliko godina pratite medije, verovatno ćete stvoriti veoma negativnu sliku o tome kakvi su roditelji. Mediji nam pomažu da formiramo sliku o svetu i pojavama u njemu, tako da se sve te ružne priče o roditeljima koji zlostavljaju ili zanemaruju svoju decu talože u nama i stvaraju zaključak da postoji veliki broj roditelja koji su toliko loši da im treba oduzeti dete.
Saznajući za takve priče, čovek dobije nagon da spašava decu od njihovih vlastitih roditelja.
Ovaj pogrešan i preterano uopšteni zaključak da su roditelji zli, postaje veliki problem kada postane platforma sa koje neki stručnjaci i zainteresovane nevladine organizacije krenu da „spasavaju” decu od roditelja, a postaje još veći kada pokušaju da ga pretvore u zakone.
Ako smatrate da kao roditelj imate prirodno pravo da svoje rođeno dete kaznite tako što ćete mu naložiti da izvrši neki zadatak, zabraniti izlazak ili mu oduzeti mobilni telefon ili kompjuter, čemu se ono opire, verovatno niste ni znali da bi u tom slučaju mogli da budete optuženi za „nasilje u porodici”.
Ovakvi postupci roditelja spadaju u „ograničavanje slobode kretanja i komuniciranja sa trećim licima” i kao takvi su prema članu 2451 predloga Građanskog zakonika Republike Srbije određeni kao činovi nasilja u porodici. Ukoliko se to usvoji, onda bi vas za takvo „nasilničko” postupanje prema detetu država mogla kazniti kako bi zaštitila dete.
U pravnoj teoriji je jasno određeno da primena sile i nasilje nisu isto, da je nasilje samo ona primena sile koja je nelegitimna. Tako policajac koji zavrće ruku osobi koja se opire hapšenju ne vrši nasilje, ali ako prekorači svoja ovlašćenja i počne da je pesniči, tada i on postaje nasilnik.
Nije dobro kada ni stručnjaci ne razlikuju nasilje od svake agresivnosti ili primene sile, a još je gore to što postoji trend da se pod pojmom „nasilje” obuhvata besmisleno veliki broj različitih ljudskih ponašanja.
Ova sveobuhvatnost pojma stvara sliku da veoma veliki broj ljudi vrši nasilje nad podjednako velikim brojem njihovih žrtava. Time oni koji se bore protiv nasilja postaju društveno značajni i lakše dolaze do sredstava koja su im potrebna za borbu.
Država koja iz ideoloških razloga onemogućava roditelje i podriva njihov autoritet, nema dobru budućnost.
 
Autor: Zoran Milivojević
 
Izvor: Politika