Škola NIJE poligon za lečenje roditeljskih frustracija

U amforu zgrade mlada žena priča telefonom. Kraj nogu joj je dete koje drži veliku kesu u kojoj je kutija sa patikama. Viri u nju s vremena na vreme, malo je otvori prstom, nasmeje se, pa je zaklopi.

„Ovo nije normalno! Obišli smo, znači, osam prodavnica, dok nisam našla patike koje mu odgovaraju i koje nisu skuplje od tri hiljade. Da si zaradio više, ja se ne bih morala prenemagati ko sirotinja. Trebalo je da vidiš jednu ženu kako je malom kupila patike, nije ni pitala za cenu. Jel ti se sviđaju? Sviđaju. Gotovo. Ovaj naš uhvatio se nekih od sedam hiljada, ne pušta, rvem se tamo sa njim u prodavnici. Tražim mane svim patikama skupljim od novca koji imam u novčaniku! Beteru jedan!”

Dete pogleda u majku.
“Šta je beter?”, pita.
“Tvoj tata je beter, eto to je beter”.
“A, što je tata beter?”
“Zato što nije zaradio da ti mama kupi one patike koje su ti se dopale”.
“Ali, meni se dopadaju ove patike”, pogleda u kesu i ponovo prstom otklopi malo kutiju da ih vidi.
Žena je nastavila razgovor, mašući rukama između poštanskih sandučića.
“Pričaću pred njim šta ja hoću! Što da lažem dete da nisi beter, kad jesi! Sutra treba da mu se pred školom smeju ulickana deca! Meni će se sigurno smejati roditelji što ga dovodim prvi put u školu u sniženim patikama od prošle sezone!“
„Mama, ko će mi se smejati?“
„Niko ti se neće smejati“.
„Ali, rekla si da će mi se smejati deca u školi“.
„Neće ti se smejati deca, skloni se sad tamo“.
„Ja neću sutra da idem u školu“, rekao je i krenuo sporo ka stepeništu, vukući veliku kesu po pločicama u amforu.
„Evo – nastavi žena – evo, šta si uradio! Dete će nam izrasti u depresivca. Biće neprilagođen. Niko neće hteti da se druži sa njim, jer odudara, jer mu je tata kreten kome je važnije da plati tehnički pregled auta, nego da detetu kupi nove patike – stišava ton, zaobilazi je komšija iz zgrade – Maja je Urošu još pre tri nedelje kupila ranac…znaš kakav je? Lebdi bre na leđima. Ovaj naš ima ko kifla da se iskrivi sa onom tvrdom torbekanjom od Kineza, osim ako tata beter neće dolaziti po njega u školu svaki dan!
“Neću da budem kriv ko kifla”, tiho dobacuje dete.
„E, briga me više! Ne moraš se ni vraćati, jebo te auto da te jebo!“, prekinu naglo vezu.
Okrenula se zadihano prema detetu, ubacujući telefon u torbu: „Ništa tebi neće faliti dok sam ja tu“

Postala sam đak prvak davne 1987. godine. Ne sećam se svoje prve torbe, još manje svojih cipelica, ne znam ni da li su mi ih kupili „specijalno“ za ovu priliku. Očešljali me jesu, dve kikice i pionirska kapa između njih koju pridržava šnalica sa cvetom.Možda se ni toga ne bih setila, ali imam jednu, crno belu fotografiju koja svedoči o tom prvom danu školu. Sve devojčice imaju mahom kikice, i svi imamo pionirske kape i marame. Ličimo ko jaje jajetu. Niko ne odudara ni skupom ni jeftinom garderobom, ni novim ni prošlogodišnjim cipelicama. U rukama držimo svedočanstva i to što držimo nam je mnogo važno, lepo se vidi da smo to gurnuli u prvi plan.

Smešni smo do bola sa veštačkim osmehom za potrebe fotografije. To je onaj osmeh koji napraviš čim čuješ „ptičica“, pa on ispadne uglavnom kao neka tanka linija.

Ali, bez obzira na tu tanku, na silu izvučenu liniju, mi smo srećni. To se oseti. To možeš da osetiš već prvim pogledom na fotografiju. Neko se smeši, neko zvera sa strane, neko gleda u nekog drugog, neko u to svedočanstvo, neko je oborio usne jer ga je strah šta se dešava sada, neko namešta krivu kapu, neko gleda u učiteljicu…

Sedela sam četiri godine u klupi sa dečakom, mojim Mijom. Sećam se njegove trska plave kose i skoro svakog mladeža. Sećam se da je lica ljudi bojio plavom bojom. Ja sam ga onda učila kako bi bilo bolje da boji ljude, da bi oni ličili na ljude.

Sećam se Milana i Mirka koji su kasnije sedeli ispred Maje i mene, i kako je Milan uvek kažiprstom pipkao sto kad odgovara. Mirko je bio duša. On je i sada duša, malo zbunjena, ali suština ostaje. Sada kada ga ovako poraslog vidim, odmah bih da ga vratim nazad u klupu. I Miju isto, jer bi onda bio živ.

Sećam se svoje prve učiteljice Radmile i njene vitke linije. Sećam se čemu nas je sve naučila i kako nam je bilo mnogo važno da je slušamo, i kako smo bili ponosni kad nas pohvali.

Sećam se i magareće klupe u kojoj sam jedan čas sedela, ne sećam se zbog čega, ali sam shvatila da sam pogrešila i da više ne želim tamo da sedim.

Igrali smo lastiš na odmoru. Bila sam mnogo dobra u preskakanju lastiša i pravljenju zvezde. Ja i jedna Brana koja se odselila u drugi grad na kraju drugog razreda, pa sam dugo bila tužna. Sve me bolelo.

Sećam se povratka iz škole sa Vesnom. I stajanja ispod svakog stabla ringlova koji je sazreo. Sat nam je trebao da pređemo ono što bi moglo da se prekorači za petnaest minuta. Dugi bezbrižni povratci kući.

I još se sećam kako sam volela kad nam je poslednji čas bilo likovno, a napolju zima, pa mrak već pao, pa se osećam nekako ušuškano i toplo u toj svetloj učionici.

Volela sam sve svoje drugare, volim ih i danas, mogla bih da o svakom od njih napišem nekoliko rečenica, znam ko je bio levoruk, ko je lepo pisao, ko je često odlazio u toalet, ko je cepao listove iz sveske kad pogreši, ko je gledao kroz prozor, ko je bio besan što sedi u zadnjoj klupi, kome je kosa ujutro bila ko malo raščupano gnezdo, ko je imao milu boju glasa, ko je zamuckivao kad odgovara, ko je grickao nokte, ko je voleo da deli, ko se stideo…

Toga mogu da se setim, toga se sećam, ali ne mogu da se setim ko je imao šta obučeno i da li je to bilo novo, staro, nasleđeno. Ne sećam se ni svoje, ni tuđih torbi. Kada gledam stare fotografije rađene na kraju svake školske godine, uvek vidim da smo koliko god različiti, ipak svi, kao prvog dana, slični. Niko na bilo koji način nije odudarao. Kad nas pogledaš, možeš samo da zapaziš razliku u visini, debljini, načinu na koji nam je očešljana kosa, kako smo se nasmejali na ono „ptičica“.

Nama ništa nije falilo, iako bismo po ludim merilima mame iz amfora sigurno bili „deca uskraćena za toliko toga“. Pojma ona nema.

Nije bilo razlika koje danas mnogi roditelji sami stvaraju u glavama svoje dece, učeći ih nenamerno da će bez ovogodišnjih skupih patika biti predmet podsmeha. Da će ih patike od Kineza učiniti manje vrednim i manje pogodnim za druženje. Svojim primerom uče ih stvarima koje nijedno dete ne bi trebalo da uz tešku torbu stavi na pleća.

Škola je da joj se raduješ, da u njoj željno upijaš znanje, da naučiš da poštuješ autoritet i voliš svoje različite drugare i svoju prvu učiteljicu, da bi posle kada shvatiš kakav život jeste, mogao u te dane bezbrižnosti da se seliš.

Škola je da se u njoj osećaš kao u drugoj kući, da joj radosno ideš, jer tamo ćeš toliko toga da saznaš, toliko njih da upoznaš, toliko njih zagrliš i u svoje dane detinjstva pustiš.

Škola nije poligon za lečenje roditeljskih frustracija i arena za takmičenje, već mesto u kom dete treba da komotno diše i još komotnije se smeje bez obzira šta mu je obuveno na noge.

Mesto gde ono treba da bude ono što mu prija da bude. Njemu prija da bude, ne roditeljima.

U školi treba da raste, a ne da se skuplja.

Polazak u školu je savršena lekcija za ovu majku (i još mnogo njih) da shvati, dok je još vreme, da dete postaje neprilagođeno onda kada se roditelji neprilagode na činjenicu da nove patike i lebdeća torba nisu uslov za sreću jednog đaka prvaka.

Autor: Jovana Kešanski

Zelena učionica