Šta dete čuje kad mu kažemo „prestani da plačeš”

U radu sa decom i roditeljima često sam nailazila na situacije gde roditelji svesno uče dete da ne kanališe emocije na adekvatan način. Najčešće se radi o tome da, u većini slučajeva (u zavisnosti od uzrasta deteta), roditelj ograničava ekspresiju emocija svog deteta, smatrajući da određene emocije nisu adekvatne i poželjne.

Na ranijim uzrastima, najčešći su primeri kada dete plače u situaciji, zbog koje (prema mišljenju roditelja) ne bi trebalo plakati, stoga ga prekida rečima „Prestani da plačeš” ili „To nije stvar zbog koje bi trebalo da plačeš” itd. U tim trenucima, poruka koju šaljemo detetu je „Sam si u svom bolu“, dete se oseća diskonektovano, nezaštićeno, neshvaćeno…

Druga situacija (ne manje česta) je kada roditelj ne dozvoljava detetu da izražava ljutnju, jer, kako se dete usuđuje da bude ljuto?

Ljutnja je negativna emocija, ali zdrava negativna emocija i svi imamo pravo da je osećamo, pa i deca. Sasvim je prirodno i u redu da vaše dete oseća ljutnju, to nije znak nepoštovanja, autoritet roditelja neće biti kompromitovan ukoliko dozvoli detetu da proradi emociju koju oseća.

Rezultat inhibirane ljutnje može i najčešće dovodi do pretvaranja iste u negativnu nezdravu emociju – bes. Koliko puta ste se našli ispred svog deteta koje ljuto zbog nečega, kreće da besni i na kraju brizne u plač? Deca nisu rođena naučena da kontrolišu i kanališu svoje emocije, to je naš posao. Naš posao je da ih učimo da svaku emociju obrade i adekvatno ispolje.

Na starijim uzrastima, dece u pubertetu, situacija je nešto drugačija, mada je mehanizam isti.

Roditelji često uče decu (posebno dečake) da nije socijalno poželjno plakati, da bi trebalo da trpe, da sakriju svoju tugu jer osećati i ispoljiti tugu je „znak slabosti“.

U ovim situacijama, najčešće, nakon nekog vremena ispred sebe imam dete koje ima problem sa kontrolom i kanalisanjem besa.

To su često deca koja preplavljena nakupljenim emocijama koje ne znaju na koji način da kanališu, demonstriraju nepoželjne oblike ponašanja među vršnjacima, a neretko i roditeljima.

Nedavno sam radila tretman, sa momkom koji ima 17 godina i nezdrav odnos sa ocem. Momak koji je razvio negativne mehanizme kojima se površinski nosio sa emocijama prema ocu koje nije umeo da kanališe na adekvatan način.

Naime, u određenom trenutku, doveo je svoj život u opasnost, jer je beg i „olakšanje“ nalazio u konzumaciji psihoaktivnih supstanci.
Dosta vremena i truda je bilo potrebno da pomenuti momak kod sebe osvesti emociju od koje je toliko dugo bežao, a vezano za narušen odnos sa ocem. Tek kada je emociju osvestio i kada je naučio da je kanališe na adekvatan način, problem koji je na početku bio čvrsto ukorenjen, uspeli smo da rešimo.

Stoga, dragi roditelji, učite svoju decu ekspresiji emocija, još na ranim uzrastima.

Nadam se da vam je ovaj tekst pomogao da shvatite od kolikog je značaja učiti decu emotivnoj inteligenciji i izbegavati zabrane vezane za ekspresiju emocija. Pa čak i onih koji nama lično nisu prijatne.

Autor: Jelena Ivanović, specijalni pedagog – master defektolog, Edukativni centar PORODICA