”Šta ti fali? Imaš posao, platu, pivo ispred prodavnice, televizor i rijaliti šou…”

U sredini u kojoj je status prosvetnog radnika sveden na nivo statističkog podatka, a znanje često tretirano kao društveni višak, intelektualac u malom mestu, daleko od kulturnih i ekonomskih središta, postaje figura tihe tragedije. On nije ni pobednik po meri duha, jer duh se ovde retko nagrađuje, ni društveni oportunista. On je — u svemu — gubitnik. Da mu je 25, možda bi još mogao da „zbriše“ u Australiju ili Kanadu, ostavljajući iza sebe školu, učenike, nepreglednu administraciju i paragrafe i lokalne kafanske razgovore o „pravom životu“. Ali posle pedesete, teško se kreće ispočetka. A godine su prošle — u učionicama, na roditeljskim sastancima, između redova testova i izveštaja, čekajući da „bolje sutra“ konačno pokuca na vrata koja su odavno počela da trule.

Njegova plata — koliko jedan bolji mobilni telefon (srednje bolji) — ne odražava težinu misije koju nosi: da vaspitava i obrazuje generacije koje često iz svojih domova ne donose ni elementarno poštovanje, ni temeljnu kulturu. Bori se za tišinu i disciplinu u učionici kao što se nekad borilo za ideale — uzaludno, strasno i bez stvarne podrške. Oni koji o školi treba da brinu, udvarajući se javnosti, nekad u strahu od roditelja i željni popularnosti, pribegavaju demagogiji i lažnoj savremenoj pedagogiji, koja dete vidi kao klijenta, a učitelja kao servilnog poslužitelja njegovih prohteva. Kao da se vraćamo u antička vremena kad je pedagog (odatle potiče ta reč) zapravo bio obrazovani rob, zadužen za čuvanje i edukaciju dece.

Uvek se pitao: ako su svi ti eksperimenti u obrazovanju gde se uči kroz igru, gde nastavnik i učenik postaju drugari i burazeri, gde je zafrkavanje u prvom, a znanje u drugom planu — zaista dobri i daju rezultate — zašto ih onda zemlje koje imaju najbolje univerzitete na svetu – to su već decenijama SAD i Velika Britanija –  (a da bi to imale, prvo moraju imati dobre škole), ne uvode u svoje jake i skupo plaćene privatne škole? Zašto je tamo još uvek uglavnom konzervativni pristup? Verovatno nemaju sluha za savremenu pedagogiju.

A onda se naš prosvetar iz provincije pita — a gde je on — čovek koji je studirao istoriju, filozofiju, matematiku, hemiju, biologiju, književnost…? Gde je onaj koji čita Dostojevskog, Tolstoja, Čehova, Crnjanskog, Andrića, Artura Milera, Tomasa Mana, Bergsona, Džeka Keruaka, Filipa Rota, Kamija, Sartra, Memeta, Beketa, Pintera, Ficdžeralda, Džonatana Frenzena, Ljosu, Pinčona, Ruždija, Ijana Makjuana, baš kao i Aristotela, Bernarda Šoa, Igoa i Flobera? Ili Karla Popera, Vitgenštajna, Bertranda Rasela, Ajnštajna, Teslu? Koji zna da razlikuje ironiju od cinizma, Šuberta od turbofolka, O’Nila od domaće sapunice? Gde su njegove potrebe u toj kulturnoj pustinji u kojoj je vrhunac sadržaja lokalna proslava u zadimljenom, malom ćumezu, a nekad i pod šatorima, sa jeftinim ćevapima, pivom i aktuelnim pop-folk hitovima punim „egzotičnih“ sadržaja? Ima i parizera…

Ima jedna pesma Ramba Amadeusa koja sadrži sledeći stih: „Intelektualac, a ne zna iskopat šanac!“

Njegove su želje jednostavne, ali neostvarive: da jednom mesečno, sa svojom partnerkom, ili prijateljima, ode u pozorište, možda na balet ili u operu; na koncert neke svetske pop zvezde kakvih je mnogo u poslednje vreme; da uveče sedne u džez klub i sluša improvizaciju na saksofonu, ili trubi, rastao je uz zvuke Armstronga i Majlsa Dejvisa; da prisustvuje književnoj večeri ili razgovoru sa poznatim piscem; da vidi izložbu velikog slikara, pogleda premijeru dobrog filma van blokbaster repertoara, učestvuje u razgovorima gde se izgovaraju rečenice duže od pet reči. Da bude nekad na FEST-u i BITEF-u i bar na trenutak vrati se u mladost i nezaboravne osamdesete. U tople letnje beogradske noći protkane slatkastim songovima Lakih pingvina, ili zvucima alternativne scene i novog talasa –  Idola, Šarla akrobate, Električnog orgazma, Filma, Haustora… Pa Ekaterine Velike… Koncerti Dorijana Greja i Lačnog Franca u SKC-u… Kad navre memorija, seti se vremešni prosvetar Miloša Formana koga je uživo gledao i slušao na beogradskom FEST-u. Seti se jeftinih studentskih karata za pozorište, legendarnog „Radovana Trećeg“ sa Zoranom Radmilovićem u Ateljeu 212, pa Havelove „Prosjačke opere“, ili „Madam San Žen“ sa Cecom Bojković u Narodnom pozorištu. 

Da ode „junak našeg doba“ jednom godišnje na pravi odmor, letovanje posle koga neće taj kratki trenutak zadovoljstva da mesecima otplaćuje tako što će štedeti na hrani. I opet navru sećanja na letovanje u Dubrovniku preko ZPU-a, petnaestodnevne odlaske u Rovinj (zvali su ga Mali Beograd u to vreme), Poreč, Umag. Kad se sve sabere, ispada da je kao student neuporedivo kvalitetnije živeo nego sada, posle 30 i više godina radnog staža, baveći se poslom koji je često ličio na rudarski. Ne traži luksuz, traži život — savremen, kulturan, ispunjen. Ne žudi za bogatstvom, već za onim što bogatstvo života čini životom. Za sadržajem.

I kad ga pogledaju ispod oka i kažu mu: „Šta ti fali (obično kažu HVALI)? Imaš posao, platu, pivo ispred prodavnice, televizor i rijaliti šou“, on zaćuti. Šta da kaže? Da ne želi da provede večnost pred ekranom gledajući bljutave šale i medijski šund? Da želi kvalitetnu garderobu, ne zbog snobizma, već dostojanstva? Da želi da jede zdravu i ukusnu hranu, da povremeno otputuje — ne na Maldive (mada, zašto da ne i tamo, makar jednom u životu!), već do Beograda ili Novog Sada, da udahne kulturu iz prve ruke? Da želi da život ne bude sveden na funkciju preživljavanja (nekad ni to), već ponekad ispunjen i hedonizmom duha i tela?

Ako to kaže, čuće: „Preko hleba tražiš pogaču“, „Uvek mu nešto fali“, „Šta bi tek da vidiš kako drugi žive…“ A kriza, ta večita izgovorna mantra, traje koliko i njegov radni vek. Za neke druge — kao da nikad nije ni postojala.

Godine prolaze. Učestvuje u životu samo kao posmatrač, duhovno angažovan, emotivno iscrpljen, fizički potrošen. U njemu više nema snage za nove početke, ni iluzije da će sistem prepoznati njegov rad i kvalitete, ni nade da će prosveta i kultura opet postati pitanje društvenog prioriteta.

I ostaje — senka nekadašnjeg entuzijaste, intelektualac apdajkovskog tipa, ali bez kulisa američkog predgrađa, samo sa šumom lokalne pijace i staničnog razglasa. Nije on knjiški moljac, nije ni boem. On je neko ko zna šta znači lepo i sadržajno živeti, ali mu je uskraćeno pravo da to i živi.

Njegova tišina više nije filozofska — ona je glasna. Ona je krik ka društvu koje je odavno zaboravilo šta znači biti učitelj. I još važnije — šta znači biti čovek. Onaj koji nije junak filma „Tajvanska kanasta“. Kao ni Hamsunovog romana „Glad“.

I tako, dan po dan, život prolazi. A on se sve češće pita: da li je život intelektualca smeo da se svede na puko preživljavanje? Da li je duhovni rad manje vredan od bilo kog drugog? I gde je nestala ideja o prosvetiteljskoj misiji, o društvenoj ulozi učitelja, o vrednosti znanja? Ako sve što ostaje jeste umor, gorčina i osećaj da nisi ni učestvovao u drugoj polovini sopstvenog života – čemu onda sve?

Da, u tišini provincije, uz sećanja na nekadašnja studentska putovanja i ispijanje kafe na prijatnim mestima, umire jedan deo društva – onaj koji misli, oseća, pita. A sa njim, polako, umire i nada da će duh ikada ponovo postati važan.

Autor: Milan Stanković, prof. srpskog jezika i književnosti, OŠ „Vuk Karadžić“ Bor