Godina 1968. ostala je u kolektivnom pamćenju kao simbol jedne generacije koja je verovala da je promena sveta moguća. Ona označava trenutak kada su se mladi ljudi, pre svega studenti, širom sveta pobunili protiv okova u kojima su videli sputavanje slobode, kreativnosti i istine. Od Pariza, preko Praga, do Beograda i Berkli kampusa, talas nezadovoljstva i intelektualne pobune zahvatio je generaciju koja je verovala da istoriju može okrenuti ili makar skrenuti u jednom dramatičnom potezu.
U Americi je taj bunt imao jasnu antiratnu dimenziju — rat u Vijetnamu postao je simbol vojne mašinerije moći koja troši mlade živote. U Evropi su studenti ustajali protiv krutosti obrazovnog sistema, protiv društvene nepravde, protiv lažne slike progresa koja je skrivala konzervativne strukture. A u socijalističkim zemljama, uključujući i tadašnju Jugoslaviju, pobuna je nosila nijanse zahteva za većim slobodama i pravom na kritičku misao unutar rigidnih političkih sistema.
Pariz: scena na kojoj se istorija prelamala
Pariz 1968. bio je epicentar evropskog bunta. Demonstracije su započele na univerzitetima, ali su se pretvorile u masovni pokret koji je izveo na ulice stotine hiljada, a prema nekim procenama i milion ljudi. Barikade u Latinskoj četvrti postale su simbol otpora, dok su ulične parole — „Budite realni, zahtevajte nemoguće!“ — izgledale kao manifest nove epohe.
U tom vrtlogu našao se i Žan-Pol Sartr, filozof egzistencijalizma, javni intelektualac koji je već godinama bio glas savesti francuskog društva. Sartr je umesto filozofske distance izabrao da u događajima i učestvuje: stajao je uz studente, držao govore, provocirao vlast svojom beskompromisnom kritikom. U jednom trenutku čak je bio i priveden, pa ubrzo pušten.
Bilo je predloga da se Sartr uhapsi. Na to je predsednik Šarl de Gol, heroj Drugog svetskog rata i oličenje francuskog državničkog ponosa, izgovorio rečenicu koja je ušla u legendu:
„Vi, dakle, hoćete da uhapsim Voltera?“
Tim odgovorom De Gol je pokazao političku zrelost i kulturu dijaloga koja prevazilazi trenutne sukobe. Bio je svestan da hapšenje jednog od najvažnijih francuskih mislilaca ne bi bilo samo represija nad pojedincem, već nad samim francuskim duhom.
Sartr i De Gol: dva pola francuskog duha
Sartr i De Gol predstavljaju gotovo mitske suprotnosti unutar francuske istorije. Sartr je bio oličenje intelektualnog bunta, filozof koji je verovao da je sloboda polazište svakog ljudskog delovanja. Njegov egzistencijalizam poručuje da čovek nije unapred određen, da je bačen u svet bez unapred zadatog smisla, ali i da ima neizbežnu odgovornost da ga sam oblikuje. On je stajao na strani marginalizovanih, obespravljenih i potlačenih, odbijajući da se odrekne kritike čak i kad bi mu to donelo ličnu udobnost ili priznanje.
De Gol, s druge strane, nije bio filozof u akademskom smislu, ali je posedovao filozofiju države — duboko ukorenjenu u tradiciji, časti i istorijskom kontinuitetu Francuske. Njegova vizija počivala je na ideji da nacija mora imati čvrst oslonac i jedinstvo, čak i kad vetrovi promena duvaju iz svih pravaca. Bio je simbol stabilnosti i državne postojanosti, ali i čovek koji je znao da istorija voli simbole — pa je i sam umeo da postane jedan.
U tom sukobu 1968. godine, njih dvojica jesu bili akteri političke drame; ali, mnogo više od toga, bili su alegorija francuske dileme: između potrebe za slobodom i potrebe za redom, između intelektualne revolucije i državničke tradicije. Njihova interakcija pokazuje da društva napreduju i kroz sposobnost da se dva suprotna principa međusobno priznaju.
Paradoks pobune i izbornih rezultata
Ipak, politička posledica ovog velikog bunta bila je paradoksalna. Nakon što su se ulice ispraznile i dim suzavca razišao, raspisani su izbori. Uprkos ogromnom talasu nezadovoljstva, uprkos gubicima kolonijalnog statusa (Alžir više nije bio francuski), uprkos ekonomskoj stagnaciji, Šarl de Gol i njegova stranka odneli su ubedljivu pobedu.
Kako objasniti ovaj paradoks? Možda time što su se bunt i entuzijazam mladih sudarili sa realnošću šire populacije koja se plašila haosa. Možda time što većina birača, iako kritična prema vlasti, u trenucima krize bira stabilnost i poznate figure. Ili, možda, time što energija protesta ne postaje automatski politički kapital, naročito kada ne postoji jasno artikulisana alternativa.
Postoji li pravilnost u istoriji?
Pitanje analogija i istorijskih zakonitosti uvek je klizav teren. Istorija se nikada ne ponavlja na isti način, ali ritmovi i obrasci postoje. Pobune često nastaju iz osećaja da se „stvari ne mogu ovako dalje“, ali retko odmah donose vlast onima koji ih predvode. Često tek kasnije, kroz talase kulturnih i društvenih promena, pobune počnu da menjaju tkivo društva.
Pariz 1968. možda nije srušio De Gola, ali je promenio Francusku — univerziteti su postali otvoreniji, društvene norme liberalnije, a politička kultura podložnija dijalogu. U tom smislu, istorija nas uči da trenutna politička pobeda ili poraz nisu konačna mera značaja jednog događaja.
Kao podsećanje i poruka ostaje da se istorija ne menja samo u parlamentima, već i na ulicama, na univerzitetima, u mislima i srcima onih koji odbijaju da pristanu na nepravdu. A De Golov gest odbijanja da uhapsi Sartra ostaje kao podsećanje da i moć može biti plemenita kada se odrekne osvete i izabere kulturu.
Možda istorija nema stroge zakone, ali ima pouke. A pouka 1968. glasi: svet se menja kad generacija odluči da glasno kaže šta ne želi — ali da bi ta promena trajala, mora znati i šta hoće.
Autor je prof. srpskog jezika i književnosti iz Bora
Napišite odgovor