Uči, uči, da dobiješ pet, više vredi PET, nego ceo svet

Kraj je školske godine i rasporedi psihologa i terapeuta koji rade s decom i mladima pretrpani su. Nisu ovo teme sa kojima se ne susrećemo i ostatak godine, ali u ovo vreme posebno su prisutne, a deca posebno loše i u potrebi za (hitnom) stručnom pomoći koju na žalost ne možemo osigurati za sve.

Poslednjih dvadesetak godina koliko radim, iz godine u godinu sedim s decom i mladima koji su učenici, slušam o njihovim iskustvima i uvek se iznova pitam kako je moguće da kao društvo, manje-više prećutno, pristajemo na to da škola, školske obaveze i zahtevi, atmosfera u kojoj se školovanje odvija, odnos prema deci i mladima i dalje ostaje ovakav kakav je sada.

A kakav je to sad?

Istraživanje subjektivne dobrobiti dece u Hrvatskoj pokazuje da je, ako se analiziraju različita područja subjektivne dobrobiti, zadovoljstvo dece pojedinim aspektima školskog života ono koje je najniže, a pogotovo pada u višim razredima osnovne te u srednjoj školi (Ajduković, M., Rajhvajn Bulat, L., Sušac, N. i Vejmelka, L. (2020). Doznajemo i to da 15-17% učenika i učenica prvih razreda srednjih škola iznosi emocionalne i psihosomatske teškoće pri čemu su najčešći izvor zabrinutosti i stresa upravo akademski zahtevi (Mikić, Begić i Bunjevac 2012.). Istraživanja pokazuju da je od svih izvora stresa negativna ocena ili ocena lošija od očekivane, onaj najčešći koji se javlja kod adolescenata (Rukavina & Nikčević-Milković, 2016.). Takođe, pokazalo se da postoji povezanost između simptoma opšte psihopatologije, depresije i anksioznosti i procene učenika u kojoj meri smatraju da su roditelji njima zadovoljni u akademskom smislu na uzorku mladića. Kod devojaka se ta povezanost nije pokazala kod simptoma anksioznosti (Erić, 2012).

Deca i mladi zahvaljujući sistemu kojeg imamo žive svakodnevicu ispunjeni strepnjom, krivicom, nemoći i ljutnjom, osećajem da su kao osobe nevidljivi i nevažni. Žive je takvu tokom cele školske godine, a zadnjih mesec dana intenzivno. Psiholozima se javljaju ili ih odrasli nama upućuju zbog simptoma depresije (koja se još uvek od strane najvećeg broja odraslih tumači kao lenjost), psihosomatskih teškoća, suicidnih misli i pokušaja dok one koji pokušaju da pruže kakav takav otpor (i tako daju do znanja da nisu dobro i da ono sa čime se očekuje da sarađuju ne valja) doživljava kao neposlušne, „zločeste“, neodgovorne i agresivne.

Jasno je da ni većini odraslih u ovoj priči nije lako. Učitelji su preplavljeni birokratskim i administrativnim zadacima, ciljevima koje moraju postići, rešavanjem problema za koje nemaju potrebne kompetencije, osećajem krivice ili odgovornosti za budućnost koju deci (pogotovo osnovnoškolcima) donose ocene koje im daju, očekivanjima i pritiskom koji dolaze od roditelja. Roditelji su takođe pod pritiskom sistema, već od petog razreda osnovne škole svesni da kako njihovo dete mora imati suludo dobre, odnosno izvrsne ocene ako na kraju osnovne škole „želi imati izbor“. Neretko iz škole dobijaju poruku da nisu dobri roditelji ako sa svojom decom ne uče, ne teraju ih na učenje, ne kažnjavaju ako ne uče. Čini im se kao da imaju samo jednu priliku za „sve ili ništa“ u osiguravanju budućnosti svoje dece, a to je zaista zastrašujuća pomisao.

Ali, jasno je da su u cijeloj toj priči pod najvećim pritiskom upravo oni koji su u uzrastu u kom imaju najmanje resursa, znanja i veština da se nose s njim. Deca i mladi.

Jer, umesto da pritisak koji osećamo, a izazvan je očekivanjima, zahtevima i uputstvima koje dobijamo mi odrasli, zadržimo u sopstvenom krilu i nađemo načina kao se efikasno nosimo s njim mi ga pretačemo u krilo dece, kažnjavamo ili nagrađujemo za ocene, ucenjujemo, pretimo, zastrašujemo i činimo sve što je u našoj moći da urade to što od njih očekujemo. Budu dobri u školi. Odnosno, ako razgovarate sa decom i njihovim roditeljima, moći ćete da čujete da biti dobar zapravo znači biti odličan, po mogućnosti imati prosek 5.0.

Ne za nas, govorimo sebi i deci, nego za njih, za njihovo dobro, kako bi imali izbor jednog dana.

Međutim, ono što se ne pitamo, čime se ne bavimo i čega možda nismo svesni je koja je cena te petice? Koju cenu za tu saradnju plaćaju deca?

Cenu plaćaju slikom o sebi.

Cenu plaćaju samopouzdanjem.

Cenu plaćaju samosvešću.

Cena je i u neretko duboko narušenom odnosu s roditeljima.

Cenu plaćaju i u zadovoljavanju važnih razvojnih potreba poput one za ostvarivanjem kvalitetnih i bliskih vršnjačkih odnosa i veza ili za igrom i slobodnim vremenom.

Cenu plaćaju sopstvenim integritetom.

Cenu plaćaju kontinuiranom telesnom pobuđenošću u strahu od sistema, od ocene, od prozivanja i ispitivanja.

Cenu plaćaju slabije razvijenim kapacitetom za regulaciju emocija i relacionih kompetencija.

Cenu plaćaju i kroz usvojeno verovanje da koliko znam, nažalost prevedeno u koju ocenu imam, toliko vredim.

Ukratko, cena je mentalno pa onda i fizičko zdravlje dece. One iste dece za koju ćemo često čuti da su ono najvažnije i najdragocenije što imamo.

Cena te petice je tako ozbiljna, hronična i dalekosežna da bi se svi stručnjaci koji se bave mentalnim zdravljem dece i mladih morali dići na noge i ostati stajati dok se situacija ne krene menjati.

A dok ne stanemo na noge, podignimo barem glas!

Autor: Seka Puhovski

Izvor: zgpd.hr/2021/06/06/uci-uci-da-dobijes-pet-vise-vrijedi-pet-nego-cijeli-svijet/