Učitelj koji je tražio previše

Dragan Kuveljić je učitelj, pedagoški savetnik, koautor više akreditovanih obuka, udžbenika, ali i priručnika u izdanju Kreativnog centra – Kako stvarati prijatnu atmosferu za učenje i 101 odgovor na 101 pitanje o tome šta svaki nastavnik treba da zna. Jedan je od dobitnika priznanja Najbolji edukatori u Srbiji za 2014.

– Nisam opterećen formalnostima i ne radim po šablonu. Bavim se suštinom, a to je celoviti razvoj ličnost deteta. Ne delim školu i život, već ih integrišem kroz tematski rad.

Ključna stvar oko koje razvijam temu su: funkcionalna znanja, umenja i stavovi. Radim tematski i kroz manje projekte podstičem, usmeravam i motivišem decu ka izgradnji funkcionalnih i celovitih znanja, pravih vrednosti i jasnih stavova. Istu važnost pridajem tzv. glavnim predmetima i predmetima veštinama, gde ističem upravo drugi deo naziva veština, a to je likovna i muzička kultura, i fizičko vaspitanje. – kaže učitelj Dragan.

Međutim, kao i svi učitelji, suočava se sa gomilom svakodnevnih problema i situacija koje su, u nekom bolje razvijenom društvu – nezamislive.

Jednu takvu opisao je u priči koju u celini prenosimo u nastavku.

Treba li učitelju stolica?

Uskoro ću zaokružiti svoj radni vek, koji sam proveo u školi – radeći kao učitelj. Nikada do sada nisam imao novu ili kako-tako pristojnu stolicu. Uvek su to bile one, preostale ko zna od kada, ili manje na kojima deca sede.

Godinama, kroz razne projekte i uz podršku donatora, uspeo sam od učionice da napravim pristojno mesto za podučavanje i učenje. Moji đaci i ja imamo pametnu tablu, štampač, aktivnu zvučnu kutiju, laptop i niz drugih pogodnosti koje nastavu i učenje čine funkcionalnijim i uspešnijim. Zahvaljujući donatorima – nesebičnim, divnim ljudima, dva puta sam menjao klupe i stolove u učionici. Sada imamo okrugle stolove, da deca uče timski, kroz interakciju. Ambijent smo učinili prijatnim i sa lepim stolicama u boji. Trudim se da učenje deci bude prijatno iskustvo.

Radovao sam se novom nameštaju za decu i činilo mi se da je neumesno da, od tih donatora, tražim i jednu „učiteljsku“ stolicu. Očekivao sam da će to ipak uraditi škola, jer je moje radno mesto deo te škole u kojoj sam učitelj. Navikao sam da, sve što mi treba, moram i da tražim.

Ohrabrim se tako, pre neku godinu, odem kod direktorke – sa argumentom da je vreme da promenim stolicu, koja je dotrajala i oštećuje pod svojim nogarima. Odgovor direktorke je bio da i drugima treba stolica, pa će videće šta može da uradi.

Nerazumevanje na koje sam nailazio, u želji da doprinesem izgledu učionice, traje još od „vladavine“ prethodne direktorke. Tada sam tražio dvadeset šrafova da namontiram okrugle ploče i nogare za stolove. Odgovor je bio da ne može da mi izađe u susret i da to nije tako lako. Da postoji procedura, mora da se raspiše tender za dvadeset šrafova i svašta nešto. Vidim da od toga nema ništa. Odem u prodavnicu i sam kupim. Pokajao sam se što sam je uopšte i pitao za takvu sitnicu.

Pre neki dan mi se učinilo da ću, napokon rešiti moj dugogodišnji problem učiteljske stolice. Ulazim u školu, kad ispod stepeništa stoji nekoliko tapaciranih stolica, na oko vrlo lepih i funkcionalnih. Obradujem se i pomislim da pred kraj radnog veka, možda i mene neka zapadne pa makar polovna. Raspitam se odakle stolice. Kažu mi – poklonila jedna banka školi. Razmišljam, baš lepo od banke. Bolje da daju školi nego da bace. Raspitujem se za direktorku, kako bih saznao da nije neka i za mene. Međutim, nije bila tu. Gledam u one stolice, ohrabrim se uzmem jednu i odnesem u učionicu. Pomislim, valjda sam je zaslužio, a sutra ću pregovarati sa direktorkom o tome. Ponosan na svoj „poduhvat“ sednem na stolicu. Udobna, ručica za podešavanje ne radi, ali bože moj – zato i jeste polovna. Ima i točkiće. Razmišljam, blago ovim bankarima mogu barem da sednu kao ljudi dostojni poštovanja.

Prošao lepo taj dan, deca rade, ja povremeno sednem na onu bankarsku stolicu da odmorim. I tako, zadovoljan odem kući. Dođem drugi dan kad stolice nema. Pitam tetkice za stolicu, a one kažu da je odnela direktorka. Auuu… sledih se u momentu! Mislio sam da su direktori tu da se dogovaraju, donose i podržavaju. Baš sam se neprijatno osećao. Pomislih, još malo pa ću u penziju, a nikako da stignem do neke pristojne učiteljske stolice.

Nešto razmišljam, pa možda je direktorka u pravu! Šta će učitelju stolica! I ko je uopšte učitelj u školi! Šta on ima da sedi, zar nije bolje da šeta kako bi pratio šta deca rade. Možda je taktika u tome da se što više krećemo, jer učitelj mora biti zdrav, biti zdrav!

Ima jedna poučna priča o starim Grcima i Sokratove odbrane učitelja, a glasi ovako: “Ako Atina ostane bez obućara, Atinjani će ići bosi. Ako Atina ostane bez lekara, Atinjani će biti bolesni. Ako Atina ostane bez učitelja, Atine neće biti“. I Japanci drže do učitelja, jer jedini koji nisu dužni da se sklanjaju caru, jesu učitelji. Poenta je da ni carevi ne mogu bez učitelja. I Dositej Obradović je pominjao učitelje, ali neću to ovde citirati.

Ovo kod nas je neko drugo vreme. Našim „carevima“ ne treba znanje. Oni i onako diplome kupuju, a za učitelja – koga briga. Mogu da sede, ako imaju gde. Ako nemaju stolicu – nek šetaju do mile volje, jer učitelj mora biti zdrav, biti zdrav – zbog školske dece i zbog svoje rođene.