“Vidim napraviše ovaj film o Barbi koji mi se gleda manje no La la land”

Vidim napraviše ovaj film o Barbi koji mi se gleda manje no La la land i dođe mi do svesti da se moja deca nisu igrala lutkama, iako su, naravno, imale lutke.

Uvek bi smarale – kupi Bratz, kupi ovu ili onu, aktuelnu u vrtićkoj grupi – onda ti siroma kupiš, sve psujući svetogpetrakajgansku cenu tog parčeta plastike, a oni tvoji baksuzi to otvore, razrkaju ono kutije svud pokući ko štenci i ta im plastika drži pažnju između 12 i 24 sata.

Posle tog finito. Leži bačena pod krevet dok one prikupljaju sve jastuke i jorgane u kući da naprave od tog planinu i povade sve čarape da naprave reke i svu raspoloživu vatu za sneg, nosaju po svemu tome mačku koja to trpi sa svetačkim strpljenjem, pa sa njom plove u korpi za veš nad kojom su otvorile kišobran.

I neprekidno su prerušene. Milena je godinama bila flamenko igračica, Milica je nosila sestrin prevelik baletski kostim uparen sa očevim naočarima za plivanje (do dana današneg je misterija šta je taj kostim predstavljao osim samu Milicu) a Lenka nikad nije skidala rajf sa mačjim ušima – uvek smo imali jedan u rezervi inače bi joj identitet bio ugrožen.

Nikad nisu imale omiljenu lutku, važnu lutku. Bilo je plišanih životinja koje su lečile, pa su tim životinjama repovi, uši, njuške i šape vazda bile uvijene u neke zavoje. Kad otvoriš orman – unutra su te životinje bivale uveče popakovane u male krevete napravljene od garderobe, sve uredno pokrivene prethodno osušenim vlažnim maramicama koje su izigravale ćebad. U nekom trenutku Lenka je počela da skuplja životinjice iz Little Pet Shop – i čuva ih i danas u jednoj kutiji, pamteći svakoj ime, identitet i priču, jer svaka je imala priču.

Odgajili smo tri ženska deteta koja se iz nekog nepoznatog razloga nikad nisu dublje zainteresovala za presvlačenje, češljanje, hranjenje i izmotavanje sa lutkama. Sve te barbike, bracike i ostale ležale su napuštene po ćoškovima – i tako su i završile, poklonjene bez trunke žaljenja. Mi kao roditelji nismo na to imali nikakav uticaj. Samo se desilo. Za njihov identitet, odnos prema sebi, i sve ono što se razmatra u odnosu devojčica i lutaka u raznoraznim kultur analizama Barbi je bila bitna koliko i pregažena dvorišna šišarka.

Zapravo šišarka je bila bitnija, ali to je za posebnu objavu.

Piše: Monja Jović