Zašto devojčice “bolje slušaju” i ranije progovore

Za divno čudo, svi u razredu bili su mirni. Njihov zadatak bio je da kod kuće istraže svoj astrološki znak, da bi onda na času napisali sastav o tome koliko se njihove osobine zaista poklapaju sa osobinama znaka.

Ana je podigla ruku.

“Učitelju, možete li da pogledate da li dobro radim?”

“Naravno.”  kleknuo sam pored nje i počeo da čitam.

“Ana. Da li si dala neke primere iz svog iskustva u sastavu?”

“Ne.”

“Da li si dala odgovor na pitanje da li te karakteristike horoskopskog znaka zaista opisuju?”

“Ne.”

“Da li si napisala uvod u sastav?”

“Ne.”

U tom trenutku sam primetila da joj idu suze.

Ranije u toku svoje karijere, kad bih video suze, to bi me malo poremetilo. Počeo bih da postavljam pitanja. Kasnije sam shvatio da tu ima nečeg drugog. Evo i čega.

Janel Caine, bila je apsolvent Univerziteta na Floridi kada je 1991. godine rešila da istraži da li puštanje muzike prevremeno rođenim bebama ima ikakav uticaj na njihov apetit i rast. Ono što je otkrila zaista je bilo neverovatno. Bebe izložene laganoj muzici ne samo da su brže rasle, nego su imale i manje komplikacija. Osim toga, te bebe bile bi otpuštane iz bolnice u proseku pet dana ranije u odnosu na bebe kojima nisu puštali muziku.

Bilo je to fascinantno i važno otkriće. Ali još neverovatnije od toga bilo je otkriće da dečaci i devojčice nisu na muziku reagovali jednako. Devojčice koje su po rođenju slušale muziku napuštale su bolnicu čak devet i po dana od onih koje nisu slušale. Kod dečaka, s druge strane, nije primećena nikakva razlika.

Zašto je to tako? Brojna novija istraživanja tokom kojih je meren takozvani akustični odgovor mozga pokazala su da devojčice čuju znatno bolje, naročito one zvukove koji se nalaze u rasponu između 1000 i 4000 Hz.  A raspon od oko 1500 kritičan je za razumevanje ljudskog glasa.

Među ostalim razlozima, ovaj može biti jedan od važnijih zbog kojeg devojčice uglavnom govorne veštine razvijaju pre dečaka. Ali, da li ste znali da učitelji, često potpuno nesvesno, kreiraju okruženje za učenje koje će se prilagoditi upravo ovoj razlici između dečaka i devojčica.

Recimo, pošto devojčice određene tonove čuju bolje od dečaka, učitelji će često izbegavati da ih u učionici postave da sede do zida ili vrata jer, ako neko u hodniku razgovara, veće su šanse da će devojčice čuti i da će ih to ometati u radu.

Muškarci (bili učitelji ili ne) treba ove činjenice da imaju na umu kad se obraćaju devojčicama. Ako koristim svoj normalan ton, devojčica će možda misliti da vičem na nju. To je upravo ono što se dogodilo tog dana sa Anom.

Shvativši zašto plače, sagnuo sam se pored nje i rekao joj da nisam ljut i da nisam vikao na nju. I spustio sam ton. Odmah me je razumela i prestala da plače.

Možda je ova, evolutivna razlika između dečaka i devojčica dovela do toga da se oni razlikuju u načinu na koji prihvataju grdnju. Možda devojčice postaju osetljivije jer svaki glasniji ton za njih predstavlja vikanje.

A kad vas vaš dečak sledeći put ne bude poslušao iz prve, razmislite, možda vas zapravo nije čuo! 🙂