”Zavod za udžbenike nije radio na kvalitetu pa je izgubio tržišnu trku. I država je našla rešenje – ukinula je tržište”

Foto: Canva

Mnogo se poslednjih dana piše i govori o novom Zakonu o udžbenicima koji, uz još neke izmene, donosi jednu koja je privukla najviše pažnje. A to je uvođenje kompleta nacionalnih udžbenika koje će moći da priprema i izdaje samo Zavod za udžbenike.

Oni malo slabije obavešteni ovakvu promenu slave, verujući da su našoj deci do sad udžbenike pisali stranci, a da će sad to biti u rukama države. Realnost je bitno drugačija, a možda najbolje pojašnjenje dao je reditelj Ivan Jović. Njegov tekst prenosimo u celini, u nastavku.

”Pre nego što se udubimo u nove članove Zakona o udžbenicima, moramo postaviti jedno jedino pitanje:

Zašto uopšte novi zakon? Šta tačno nije valjalo do sada?

Imamo udžbenike. Imamo propisane nastavne planove i programe. Imamo državne komisije koje ih strogo odobravaju. Imamo mehanizme kontrole. Imamo decenije prakse. Pa šta nije funkcionisalo?

Da li to znači da udžbenici koji su dvadeset godina u nastavi — i koje su odobravale državne institucije — nemaju nacionalni identitet? Ako je tako, ko je za to odgovoran? Izdavači? Ili možda oni koji su pisali programe? Ili oni koji su odobravali knjige? A ko su ti? Pa država.

A sada, po istoj toj državi, kriva je — konkurencija.

Umesto da prizna da je propust u strateškom upravljanju obrazovanjem, država donosi Zakon kojim kažnjava sve koji su radili po njenim pravilima — jer su, gle čuda, knjige „nepogodne” za očuvanje nacionalnog identiteta.

Umesto da se uradi analiza kvaliteta udžbenika, analiza njihove primene u praksi, analiza onoga što je nastavnicima zaista potrebno, država uvodi „udžbenike od nacionalnog značaja”. Ali ne za sve predmete — samo za one gde može da se ubaci „sistemska poruka”. Tako onda dobijamo da matematika ili informatika nisu od nacionalnog zanačaja za nove geneneracije kojim god slovom ih obeležavali.

Ko gubi, a ko dobija?

Pod paravanom nacionalne brige, Zakon zapravo vraća na scenu jednog starog igrača: Zavod za izdavanje udžbenika koji je, iako je imao sve resurse, najjaču startnu poziciju, najveću mrežu, najdužu tradiciju — ipak izgubio tržišnu trku.

Zašto?

Jer je, umesto u kvalitet i udžbenik okrenut učionici, ulagao u samozadovoljnu birokratiju i arhaičan pristup nastavi. I dok su privatni izdavači neprestano prilagođavali sadržaje, slušali povratne informacije nastavnika, menjali i razvijali didaktiku, državni izdavač je čekao da mu neko ponovo napravi teren.

I eto ga — napravljen je. Zakonski. Nećemo više da gubimo tržište — ukinemo tržište.

Kako izgleda poraz u nastavku?

Ovo je kao kada imate dete koje, i pored svih trenera, teretana i škola, nije uspelo da postane fudbaler. A onda mu kupite ceo klub, izglasate pravilo da samo on sme da igra, napravite nacionalni stadion i sve prikažete kao brigu za „nacionalnu školu fudbala”.

Tako sada država, umesto da se zapita zašto državni izdavač nije mogao da na otvorenom tržištu ponudi bolji proizvod, zatvara ceo sistem i donosi zakon kojim mu faktički garantuje monopol.

Jer ako udžbenik nije dobar, umesto da ga popravimo — zabranimo sve ostale.

Ko piše programe? Ko odobrava knjige?

Da ponovimo: nijedan izdavač u Srbiji ne piše udžbenik van okvira državnog nastavnog programa. Komisije državnih tela kontrolišu svaki udžbenik do zapete. Ministarstvo prosvete ima apsolutnu kontrolu. I onda, na kraju, kad uočimo da „nacionalnog identiteta nema” — umesto da se upitamo ko je 20 godina propustio da ga u program unese — mi ukinemo konkurenciju.

To je kao da krivite građevinara što je radio prema pogrešnom projektu inžinjera kog mu je poslala država.

I zato je ovaj Zakon manje o deci, a više o kontrolisanju narativa. I o parama. Jer kad nema konkurencije — cena se ne mora pravdati. Kvalitet se ne meri. A udžbenik odjednom postaje poligon za ideološke vežbe.

Dakle, šta ovaj zakon zapravo radi?

Ne unapređuje kvalitet udžbenika — jer ne ukida suštinske probleme u programima i nastavi.

Ne čini obrazovanje dostupnijim — jer je sistem već godinama besplatan za većinu učenika.

Ne uvodi nacionalni identitet — jer ako ga nema, to je krivica onog ko je pisao program.

Uvodi monopol — na izdavanje, distribuciju, kontrolu i poruku.

I zato se mora pitati: ako je država do sada imala sva ovlašćenja, pa opet nije uspela da formira sistem kvalitetnih, nacionalno odgovornih udžbenika — zašto bismo sada verovali da će to uspeti pod još većom kontrolom, bez ikakve konkurencije?

Jer u dobrom sistemu knjige se takmiče kvalitetom, a ne političkim paragrafima.”