Završiće li se završni?

Nije lako imati Vandu u komšiluku. Čak i kad ti na ovu vrućinu donese sladoled koji je sama “sa ovih 10 prstiju” zamutila i lično u friz turila.

Danas beše taj dan za domaći sladoled koji je trebalo da me oladi pre nego što me Vanda usijala. U stvari, džaba što je sladoled bio ladan, kad je ona usijana stigla do mene i digla mi temperaturu sobe svojom vriskom.

„A on, ako hemijskom ne pređe zadatak – ćorak bod! A oni tvoji mogu da ODŠTAMPAJU pogrešan zadatak, a? To nikom ništa?”

Kao i obično, pošto dugo ne dežuram na završnim ispitima, nemam blage veze o čemu priča. Znam, doduše, da joj mlađi sin polaže ovih dana. Znam i da su “moji” uvek krivci za (ne)uspehe njene dece, ali danas baš blage veze nisam imala…

Naravno da sam pokušavala da je umirim, da pohvatam sve šta hoće da mi kaže, ali mi je lakše bilo da snimim šta je rekla, pa da prekucam ovde, jer njeno “polako” izgleda isto kao i normalno. “Normalno” = vrištanje po mojoj sobi ili kujni, zavisi gde me zatekne. Danas me zatekla u dnevnoj.

“Ajd juče što je test iz srpskog bio težak, njemu bolje ide ingliš, znaš, zbog igrica…”

“Znam”, kažem, a mislim kako bolje da prećutim kojim fondom engleskog barataju njeni sinovi, čula sam ih kako izgovaraju sve engleske psovke, a bogme, i srpske prevedene na taj “ingliš”.

Moja draga komšinica nastavlja uvek, klimala ja, govorila ili ćutala, mindeđ joj:

“Usred ispita iz matematike danas, kažu da je diša ušetao u salu gde su polagali i rekao da dodaju neku nulu negde u jednom zadatku. Ej, nulu da dodaju! Zaboravili da je upišu oni što su smišljali test! Isti oni što su mom starijem sinu oduzeli bodove što je imao viška nula u tri zadatka prošle godine! Kažu, ko na tom zadatku ne doda nulu prilikom izrade, imaće nula bodova za taj zadatak! Pa, je l’ to pošteno? Sad sme da se dopiše nula? Aj što ovaj moj nije zapamtio u kom zadatku to treba da se doda, pa upisao nule u svim zadacima, za svaki slučaj, ionako s nula bodova prolazi na završnom. Nego, ONI smeju da pogreše, a moje dete jok?”

“Dobro, Vanda, živi ljudi greše, potkrade se greška u štampanju…”, pokušavam da “spustim loptu”.

“Opet ih braniš!? To je zato što si prosvetar, pa si navikla da slušaš sve šta ti se kaže, nikad ne misliš svojom glavom! Eh, da mogu da ti prespem malo svoje pameti, drukče bi ti razmišljala! Nije ni čudo što će neuropsihijatrica da vam bude ministarka, vama takav neko i treba!”

Ups, dobih i to po nosu, a sladoled se već počeo topiti…

“Imam i za supervizore da ti kažem”, nastavlja ti moja Vanda, najupućenija osoba na svetu što se prosvete tiče…

“Polagao nastavnik Pera za supervizora… ma, kako, koji Pera? Onaj što ume da se picne baš, iskombinuje žuto i ljubičasto pa izgleda kao naš onaj papagaj što su ga deca turila u supu onomad… ma, nije sad ni važno, kad ne znaš. Bitno je da je tamo na tom supervizorskom ispitu dobio zadatak da SVOJIM TELEFONOM snimi otvaranje i zatvaranje nekih kesa. I Pera snimio te kese, ali greškom poslao ministarstvu snimke svoje poslednje ribe, one crnke, sa velikim grudima! I kaže, nije položio kako da ubriše snimak, pa sad ne zna hoće li ga neko tužiti za to, ali se misli, možda i ONI vole da gledaju takve snimke, pa će ga izabrati za najsupervizora. Kako, “nema najsupervizora”? Pa što onda polažu taj ispit?“

Kako nisam imala odgovore na ta pitanja, samo sam čekala da završi, pa da bacim onaj rastopljeni sladoled.

“I još da ti kažem za sutrašnji ispit: Moje dete telo da polaže fizičko kao taj izborni, ali mu rekli da ne može. Znaš da mu biologija i geografija ne idu, kao ni ostali predmeti. Predložila sam mu da polaže istoriju, to se ionako menja, pa će možda, dok pregledaju, njegovi odgovori biti tačni! Kaže mi dete da sam najpametnija mama, ali, ja to znam već. Sav je na mene, ljubav majkina!”

Kad je otišla, bacim onu kašu od sladoleda, sednem, uključim klimu na 19, da se ohladim od priča, pa uključih svoj telefon, pobrisala sve snimke koji mogu da me kompromituju. Ako budem supervizor, da ne pošaljem ministarstvu komšiju Đuru kako, go do pojasa, kosi moj travnjak.

Što je sigurno – sigurno je!

 

 

 

 

Piše: Ivana Bošnjak Bošnjak