Zbog čega sam ja učiteljica

Svaki radni dan u školi počinje  drugačije. Često uz galop, radosne dečice, koja na suncu, po snegu i kiši, veselo trče ka učiteljici koja stiže u školu. Onda nekako uobičajeno pitaju ,ne da li, nego šta mogu da ponesu iz automobila do učionice. Sami već znaju po uzrastu da se raspodele. Oni stariji će uzeti torbu, a mlađi knjigu, hamer ili kesu za pomoćnu radnicu, a svako po nešto. Sveži, budni, orni za rad, moji đaci pešaci, dočekuju početak prvog časa. Oni koje roditelji dovoze još uvek su pospani, ali bistar um se budi u želji za znanjem.
ucitelj
Onim kišnim danima, učitelj pomogne pokislom detetu, polako masira promrzle prstiće, koji su se do škole nakupili svežih jesenjih plodova, suši jaknu, suši noge, suši knjige, hrani, jer  smo skoro svi prošli kroz isto, i razumemo. Čas počinje na vreme, onda kada suvo, sito i veselo dete sedne u svoju klupu. Sve na vreme, bez kašnjenja, odlaganja i sažaljenja.
Čarolija počinje s decom i samo zbog dece. U školi se opismenjavamo, ovladavamo opštim saznanjima i opštom kulturom, ali ono što je najvažnije, učimo se da budemo dobri ljudi. Pomažemo, saosećamo, družimo se, radujemo se i brinemo zajedno.
Porodice mojih đaka su kao i u svakom drugom mestu. Hej, zamisli, ja radim, zahvaljujući tim porodicama, posao koji volim najviše na svetu! A roditelji vole svoju decu, rade, stvaraju uslove i kada ne postoji način, shvataju, podržavaju, koriguju, i vole, kao i svi drugi, oni pre svega, vole svoju decu. Kako? Na način koji prija njima, njihovom detetu, na način kako su ih njihovi roditelji voleli, ili onako kako su znali da pokažu. Ali svaki roditelj VOLI svoje dete. A deca ko deca, mirna i nestašna, tiha i glasna, budna i pospana, vesela i tužna, koncentrisana i rasejana…i još mnogo toga i sve to u jednom detetu…makar se jednom dogodi da ispliva, baš tako bez uvijanja.
A svi smo ponekad nečega željni. Jednoga dana nam treba više razumevanja, drugog ljubavi, trećeg padrške i sve tako u krug, a da ne spominjem pritisak od savremenog društva i tehnologija koja je sve jeftinija, dostupnija, a nemaju sva deca isto. Džaba svima što im govore da  to nije potrebno, ako drug ima tablet, zbog čega  su mu roditelji kupili, ako je beskoristan, hajde sad objasni svete.
A od dece se očekuje:
„U školi se očekuje da budem pristojan, isto tako na ulici i u kući, a ja sam vaš model. Rešavam probleme na isti način na koji ih i vi odrasli rešavate. Često ne znam da odvojim ono šta smem od onoga što ne smem jer vi odrasli niste dosledni. I zašto se čudite kada opsujem kada i vama često „omakne“. Ja nisam bezobrazan, ja ne znam drugačije da reagujem od onoga kako vi reagujete.

Ja sam zbunjen.
Ja se bunim.
Ja sam tužan.
Ja sam nesiguran.
Treba mi vaša ljubav.
Treba mi vaša pažnja.
Hoću da se radujemo zajedno!
Treba mi više razumevanja.
Pomozi mi i nauči me!“

Ovako doživljavam dete sa „izletima“ u ponašanju. Ovako i nikako drugačije. Ne postoji bezobrazno dete, u njemu živi ono koje vapi za pomoć, dete koje ne zna da izgovori šta ga muči, plaši se, ili je izgubilo poverenje u odrasle. Po mom mišljenju ne postoji osoba koja ne može da se promeni i postane bolja, samo ako to želi i ako u njegovom okruženju postoji čovek koji se nada. Verujem u to i NIKADA neću prestati!!!
Danas kada sam došla u školu kažu: „Vidiš onaj tvoj đak napravio problem! Ponaša se nepristojno, i to ti je hvala što si se toliko zalagala i što si štitila. Pa ti opet pomaži!“ A ja kažem da ću UVEK, ubuduće i dokle god budem radila sa decom tako postupati. Jer, ako je jedan savet primenjen, ako je jedna osobina prešla u svoju bolju verziju, mi smo USPELI, mi smo POBEDILI, mi idemo NAPRED! I zato ja stojim iza svakog od njih. Ne dam da se govori loše o njima, nego o postupcima. I da, BRANIM. Verujem da će se osobina koju hvalim, roditi iako je sada nema. Ja dišem za svako, drhtim za svako, razumem  i verujem u svako dete. I ne, nisam razočarana, kada se taj problem pojavi. Ja verujem da sve što je danas bilo toliko strašno, sazrelo da se menja. Ja se ne stidim svojih đaka, stidim se ako nisam dala sve od sebe.Dete, taj čovek s velikim početnim Č ima slobodnu volju i pravo da pogreši, a moje je da ispravljam, pričam!
Škola treba da bude mesto u kome će se dete osećati srećno, prihvaćeno i zaštićeno. SVAKO DETE.
Osvane, često,  dan za krupne promene. Tada razgovaramo, analiziramo, pričamo o svemu što se dobro moglo uraditi, nasuprot onome kako se odreagovalo. Onda još više kontrolišem, dišem za vrat, budem dosadna i naporna, ali znam da ću uspeti.
Deco, vi ćete odrasti u dobre ljude, SVI DO JEDNOG!
I baš zbog toga sam učiteljica!
Ja verujem  u vas!!!
Objavljeno od ucionicamastaonica
Izvor: https://danijelaterzic.wordpress.com