Zla sudbina naša počinje upravo sa mišljenjem da su loši đaci neuspeli ljudi. A to je tako, tako pogrešno

Svaki prosvetni radnik je pomalo i roditelj, i vaspitač, i učitelj, i ratnik na prvom frontu, i advokat, i sudija, i samo je dotle veliki dokle shvata da škola ne daje apsolutna i nepogrešiva merila, niti ima poslednju reč. Nekada se to saznanje javi kao odmazda, „osveta loših đaka“, a nekada kao moralni i uzvišeni trijumf onih koje nije dobro procenila.

Sretnete li posvećenu majku troje dece koja nije u školi radila domaće zadatke, ali tako podvižnički radi najvažniji, shvatićete istinu bar na jednom nivou, u jednoj meri. Gonjene tim osećajem, neke kolege zato posežu samo za peticama i četvorkama, a to je opet pogrešno: lažna krila uzrok su pada. 

Gledajući tihu patnju đaka za (ne)zasluženim ocenama, imam potrebu da im ispričam, da ta ocena, kako god primana, sa pohvalom, ponosom, uz nadimanje grudi ili sa suzom u oku i osećajem uskraćenosti, nije nikakav konačan sud, već trenutna stepenica, koja se već u narednim danima može prekoračiti, a tek u životu… Hrast, kažu, ne daje žireve dok ne napuni pedeset godina i ovo sveto slovensko drvo uči nas da za neke „plodove“ treba dosta vremena. Marketing je, s druge strane, veoma učinkovit i brz, a nevolja je što je sve oko nas postalo marketing. Javno, svi imaju samo uspehe, retko ko probleme, ali to je već druga priča…

Škola je važna, često otkriva, podiže i promoviše prave prometeje, što u život unose svetlost, bez koje bi, čini se, čitav svet zgasnuo. Ali škola nije nepogrešiva! Nije li genijalni Nušić ponavljao razred, Andrić bio u istoj situaciji, pa i Momo Kapor. Sem toga, kažu, Andrić je fakultet završio tek naknadno, i to da bi mogao da nastavi sa diplomatskim službovanjem. Šta je onda otkrilo genija? Njegove savršene priče u kojima su obuhvaćene bezmalo sve naše balkanske pojave, pa i savršeni đaci, koji su ponekad kao Mićo Latas: uporni u ambicijama, poslušni kome treba, a teški za ovaj svet sa svojom sujetom i prezrivošću. S druge strane, Albert Ajnštajn i mnogi drugi divotnici bez problema su ušli u „Enciklopediju loših đaka“.

Zla sudbina naša počinje upravo sa mišljenjem da su loši đaci neuspeli ljudi, što je tako, tako pogrešno, ali i sa pretpostavkom pojedinih intelektualaca da su se školom dokazali i da je za njih svako drugo dokazivanje izlišno: dokazivanje kroz iskustvo, kroz poštovanje etičkog i profesionalnog kodeksa, ponekad kroz pobunu, dokazivanje humanošću, dokazivanje primerom i životom.

Uzalud su sve petice i sve desetke sveta, ako se u nekoj laboratoriji radi na usavršavanju oružja, ako se ne ulazi u operacionu salu bez „dodatne motivacije“ ili se uz tu motivaciju i profesorsko znanje nekome „sriču“ seminarski radovi. 

Kad bismo shvatili da je ceo život sastavljen od polugodišta, različitih ispita i semestara, onda ne bi bilo periodične jagme za ocenama, već bismo u sebi večito snažili ono najbolje i poštovali obraz, pa obrazovanje – ovim redom!

Ja i danas evo čitam dela tih što nisu bili vukovci i sjajni studenti, čitam Nušića, koji je uvek aktuelan, danas više nego ikada, i verujem u dobre ljude, a ne u dobre đake.

Autor: Dragana Glišić, prof. srpskog jezika i književnosti