Zum sastanak zbog anonimnog dopisa roditelja

– Ja sam.

– Ej…

– Jesi čula?

– Šta?

– Ovo za direktora…

– Nemam pojma, šta? Pričaj!

– Pa, zakazao je za danas u šest zum miting zbog ovog anonimnog dopisa roditelja…

Foto: Canva

– Lažeš!

– Časna reč! Kaže Rajka da je jedina tačka dnevnog reda ko drži časove a ko ne. Navodno su roditelji poslali isti dopis i u Opštinu i u Ministarstvo, izgleda da se pominju i imena nastavnika, biće haos!

– Pa, stvarno nemam reči! Zbog anonimnog dopisa će sad da nas maltretira! Samo čuva svoje, da ti ne kažem šta! Ako je to istina, što se lepo roditelji nisu potpisali, pa da vidimo? I šta će, molim te lepo, na tom zumu da reši?

– Ne znam, valjda da nas izriba, pripreti, kažnjava, đavo bi ga znao…

– E, sad mi je stvarno dosta! Pitaću ja njega šta on radi dok je onlajn nastava! Koje su njegove obaveze? Ne postoje!! A mi zalepljeni za ekran, oči mi iscureše! Lako njemu da saziva zum miting! Ni pre korone nije radio, a kamoli sad! I na kraju će ispasti da ne radimo mi. Uvek ista priča! Nagrabusi najvredniji, a neradnici prolaze nekažnjeno! Muka mi je od svega, da znaš!

– Vidi, moja si pa mogu da ti kažem, ima istine u tom dopisu, znamo svi mi ko radi, a ko nije održao nijedan čas od početka korone, ali znam šta hoćeš da kažeš… Samo moramo da se dogovorimo kako ćemo da nastupimo. Jednom u životu moramo biti jedinstveni…

– To se nikad neće desiti, znaš i sama! Prva će Mira da stane na njegovu stranu, onda će Kosta da krene da priča kako radi i umire od rada, a deca mi kažu da je slovom i brojem jedan čas održao od kad smo prešli na onlajn, i taj čas je trajao jedva dvadeset minuta! Ma znaš sve… Samo ćemo se isvađati, i pazi šta ti kažem – biće sve po starom. Petar opet neće držati časove, i nikom ništa, a ti i ja ćemo opet glas izgubiti i oči izbuljiti ispred prokletog monitora, i niko nam neće reći ni hvala! Ma ima svašta da mu kažem, samo li se usudi da nama nešto prebaci!

– Znam… Samo, meni je pala na pamet neka sasvim druga ideja. Šta misliš da mu na tom zumu danas pokažemo kako čas izgleda, pošto on to svakako nema pojma?

– Kako?

– Pa, da se mi ponašamo kao deca na našim časovima? Dogovorimo se mi, normalni, i opstruiramo ceo sastanak, a ovi drugi neka mu podilaze, pa i u svakom razredu ima ulizica, zar ne?

– Hmmm…. Čekaj…

– Nemoj mi reći da nisi primetila kako deca varaju i lažu! Svi se pravimo blesavi, ali svi znamo šta rade… Pošto je cela školska godina izgubila svaki smisao i nećemo tu decu naučiti ništa, hajde bar mi od njih da naučimo neke stvari.

– OK, razumem, ali šta mi vredi da zalepim papir na monitor, neće nas on ispitivati? E, kad smo već kod toga, pre neki dan zadam sedmacima da nauče napamet Plavu grobnicu, i onaj plavi Martinović iz sedmog tri recituje, pa sve izražajno, pa kao zamucne tu i tamo, da bude ubedljivo, i ja mu na kraju kažem – sve bi to bilo super da ne vidim u ogledalu iza tvojih leđa da si zalepio papir pored kamere. Znaš kako je pocrveneo…

– Hahaha da, i moja Đurićka odgovarala, a u prozoru se lepo vidi da mama sedi na krevetu i šapuće, maše žena rukama, kao kad igraš pantomime, i misli da niko neće provaliti… Ja sam pitala Boleta da mi kaže kako varaju i šta rade, da bih znala kako ću i šta ću sa svojim đacima, i jedva je pristao da mi kaže… Mnogo toga možemo da iskoristimo.

– Na primer?

– Na primer, ne znam da li znaš da oni koji ti prijave da im ne radi kamera zapravo premažu kameru nekom kremom ili je prelepe selotejpom, i ti nikad ne znaš da li te laže, da li mu je stvarno crkla kamera ili nije! Kako da dokažeš? Mislila sam da tako premažem kameru, i kažem direktoru da mi je pao telefon, ili možda još bolje – da kažem ’Ne znam, ja sebe vidim odlično, da nije nešto do Vašeg kompjutera?’ ili tako nešto…

– U, strava! I da mi ostali kažemo da te super vidimo… I tako da premaže kameru nas petnaestoro, pa da ga vrtimo kako samo on ne vidi dobro? A sad se setih da mi je Aleksa rekao za neke fore sa interneta koje klinci skidaju, imitiraju onaj zvuk kad je loša veza, kad puca internet, pa to puste, i ukoče se, i tako ukočeni stoje par sekundi, i kako nastavnik da bude siguran da zaista ne puca veza?

– Hahaha! Pitaj Aleksu da ti skine to, pa ćemo da se kočimo! Fenomenalno! I znaš šta mi je još palo na pamet? Kako nas klinci cimaju ’Mogu li u WC?’, ’Neko mi zvoni, moram da izađem!’, juče me jedan pitao da li može da zareže olovku, ej! E, tako mi njega da cimamo, taman progovori, a neko uskoči, ’Izvinite, zove me mama na ručak!’

– Može, može! Ili ono ometanje, znaš kad imaju foru kad ih prozoveš, ’Brat ima čas harmonike u drugoj sobi’, pa ne čuješ ni sebe ni njega nego harmoniku? Tako nešto i mi da uradimo. Na primer, ’Izvinite, ćerka ima čas solo pevanja’, ili ’Sin vežba udaraljke’…

– Ili da jedemo u toku sastanka, ili da pijemo čaj…

– Eeeej, sad sam se setila šta su mi osmaci radili – samo su otvarali usta, ja ništa ne čujem, pitam šta se dešava, a oni, mangupi, svi do jednog sležu ramenima, i niko da se zasmeje! I to ćemo da mu uradimo u nekom momentu! Ma, ima da mu presedne i zum i sve! Sad ću da napravim vajber grupu samo normalnih, pa da razradimo, biće još ideja!

– Super, požuri, nemamo mnogo vremena!

– Važi, ljubim te, vidimo se na zumu, poslaće nam zvaničan poziv uskoro!

Autor: Maja Bugarčić