Deca sportisti: Rizikuju sve, oblikuju se sami, a društvo se kiti njihovim uspesima tek kad sami sve postignu

Foto: Canva

Ja sam potpuni sportski diletant. Nesposobna sa loptom, bez dara za igru, od postanka nezainteresovana za bilo kakav vid telesnog ispoljavanja. Sport mi je interesantan samo na ekranu, bez ličnog učešća, sa oduševljenjem za sve ono što neki mogu, a ja ne želim ni da probam.

Međutim, nekako me je uvek zapadalo da deca iz moje škole, naročito ona talentovana za sport, budu upravo u odeljenju gde sam razredna. Ovaj paradoks je večno zasmejavao kolektiv, a meni dao privilegiju da iz prvog reda upoznam vrhunske sportiste u nastajanju. Čudna je to sorta. Posebna. Nekako drugačija od  dece talentovane u drugim oblastima. Ili je to moj subjektivni stav zbog lične uskraćenosti?! 

Ova deca su vrednija i skromnija. O sebi govore retko, uspehe ističu samo kad su vrhunski, ali i to nerado, sa nečim što liči na stid, kao da su sav slavljenički vihor ostavili na terenu i u stvarnost došli obični i staloženi. Njihovo zalaganje je na polju koje se ne smatra ozbiljnim, nije naučna oblast, ne nosi oreol poštovanja. Jer… svako čuka loptu, svako trči, skače, pliva… oni su samo malo uspešniji… najčešće ih savetuju da se prihvate knjige kao sigurnog oslonca. Tek vrhunsko ostvarenje od njih stvara predmet obožavanja, a put do toga je dug i strm. Ja sam ih gledala u vreme kada su na tu stazu stupali i borili se i sa sobom, i sa predrasudama koje su ih rušile, i sa vremenom u koje treba smestiti sve obaveze, i sa odlukama kuda dalje. Da, posebni su.

Ne mogu ovde govoriti o svima, a ima ih veoma uspešnih na državnom i evropskom nivou. Neka ova priča bude o najuspešnijim.

Ana mi stiže uz reči učiteljice koje ne obećavaju. 

– Ona voli samo rukomet. Drugo je ne interesuje. Ne traži od nje ništa. Pusti je da igra.

Šabac jeste grad rukometa, ali neobično je da dete petog razreda bude orjentisano samo na to. Prerano je. Međutim, za mene, sportskog dunstera, nečije vanredno umeće na terenu je uspeh. Zato, pored njenog imena odmah ubeležim znak posebnog interesovanja.

Upoznajem je kao vedru devojčicu, na prvi pogled sasvim običnu, bez posebne naklonosti za bilo koji predmet. Podrška roditelja za sport kojim se bavi bila je umerena, više su se brinuli za školu, pubertetske nedaće i malo komplikovaniju porodičnu situaciju koja je, uz mnogo bure, dobro prošla.

Rukomet nikada nije bio predmet razgovora. Uspehe je Ana dočekivala prirodno i spontano kao ono što joj zasigurno pripada, kao nešto što je svakako čeka, samo treba da doraste. Na slab uspeh u školi se nije osvrtala, gurala je svoju priču bez mnogo ubeđivanja, istrajavala u onome što želi. 

Devojčica koju ništa ne interesuje, osim rukometa, stigla je do nacionalne penzije koja joj po plasmanima na svetskom nivou pripada.

Semiz je dečak koji, takođe, sa školom nije bio u dobrim odnosima. Tavorio je u nekoj sredini, bez kolapsa sa jedinicama, ali i bez velikih ambicija. Staložen, uvek nasmejan, sa sjajem u očima, jedno od one anđeoske dece čiji pogled hvataš kad ti nedostaje radosti. Delovao je gotovo bezazleno, nikad nije učestvovao u odeljenjskim sukobima, slegao je ramenima na prostakluk i agresiju noseći u svom liku neku posebnu vrstu urođene otmenosti. Trenirao je boks po ugledu na svog oca i strica. Teško je opisati nespojivost njegovog lika sa sportom koji je odabrao, ali Semiz je bio sve uspešniji. Pomerao se u rangu polako, ali istrajno i svoje uspehe uvek saopštavao sasvim tiho, kao da se plaši kakav će odjek izazvati. Često sam morala da ga molim da neku od medalja donese i pokaže, da ispriča šta je bilo, opiše sve gradove i zemlje kuda je na takmičenje išao. Odsustvo sa časova nikada nije tražio zbog treninga. Sve je uspevao da uklopi. Ali, kada ga je čekalo odsustvo zbog turnira, katedri je prilazio onda kada ostanemo sami i tiho tražio dozvolu. Svoje učešće je prikazivao skromno, u širokom kondicionalu, a onda se vraćao sa zlatom, bez naglašenog ponosa, bez želje da se nametne, sasvim jednostavno. Kaže šta je bilo, izvuče medalju iz torbe, slegne ramenima i nasmeši se.

Premašio je državni rang, osvojio evropski i stigao do svetskog. 

Natalija je u peti razred došla kao perspektivna atletičarka. Vitka, visoka za svoj uzrast, koščata, sva od mišića, bila je do osmog odličan đak, jedan od najboljih. Uradila je svaki domaći, pročitala lektiru, bila uvek potpuno spremna, ali nikada nije njeno učešće na času bilo nametljivo. Jednostavno, ona uvek zna, strpljivo i ozbiljno prati, čeka svoj momenat za ispravan i pametan odgovor.

Treninge je imala dva puta dnevno. O tom naporu je ćutala i borila se sa nevericom roditelja, sa njihovom brigom za gusti raspored koji joj može oduzeti zdravlje. Međutim, što se stepen roditeljske strepnje pojačavao, njen uspeh u školi je bivao sve bolji. Rušila im je argumente i trčala za svoj groš.

Detaljan prikaz jednog svog dana Natalija je izložila samo jednom učestvujući u diskusiji na odeljenjskoj zajednici kada je revoltirano, ali bez povišenog tona, kritikovala loš uspeh ostalih. Želela je da jednim potezom poništi sve ono što su pričali u pokušaju da se opravdaju. Predočila im je da ustaje u ranu zoru za prvi trening pre škole, vraća se kući, rasprema mokru odeću, kupa se i stiže na časove bez zakašnjenja. Posle škole radi domaći, uči. Predveče je čeka novi trening koji traje do kasno. Leže oko ponoći. U sve to se uključuje i naročiti režim ishrane koji se mora vremenski poštovati. Svoje izlaganje je završila ozbiljno i mirno:

– Ako ja mogu sve to, možete i vi da imate bar domaći, a ne da ga prepisujete od mene.

U učionici je zavladao tajac. Nisu ove reči bile istresene sa prepotentne visine, već su gađale pravo u metu. Niko nije imao herca da se javi. Izgledalo je da stid pliva učionicom.

Sve do kraja osmog razreda, svaki put kada bih je pogledala, kroz glavu mi je prošla misao: pa ovo dete je od jutros pretrčalo petnaestak kilometara, nemaš pravo na umor i bes.

Natalija je do danas rušila sve rekorde na državnim takmičenjima. Jedna povreda je zaustavila napredak, ali njeno vreme tek dolazi.

I na kraju, moram da pišem i o Bojanu, dečaku koji je neostvareni šampion, koga je društvo zbog lošeg materijalnog statusa nateralo da svoj talenat dokaže zaobilaznim putem. Rukometaš, pametan, pravičan, lep, u školi odličan. Živeo je sa porodicom u majušnom stanu, lekcije često učio u toaletu radi mira i koncentracije. Svoj talenat za sport nije mogao sasvim dokazati jer su mu odlasci na takmičenja i pripreme bili nedostižni. Uz roditelje koji u vreme gašenja velikih fabrika ostaju bez posla, život je bio borba na svakom frontu. Zato se on okrenuo folkloru, svrstao se među najbolje i proputovao svet. Oženio se Španjolkom, nastanio u Barseloni i…tek tu počeo da igra rukomet…uspešno…sa znatnim uspehom u godinama kada se sportske karijere gase.

I danas se bavi sportom posredno, kroz oblast sportske medicine, prvoklasan je u svojoj struci. Ostaje pitanje šta bi se desilo da je društvo znalo da ceni njegov talenat i ne prepušta ga roditeljskom novčaniku kao što se to kod nas često desi.  

Moji sportisti su, kao što sam rekla, posebni ljudi. Kada ih poređam ovako, međusobno su slični. Odani svom porivu, nesalomivi u sukobu sa okolinom koja ih upućuje na siguran put, vedri jer grabe ličnom stazom, samostalni, emotivno stariji od svog uzrasta… i… skromni… kao i svi ljudi koji su u saglasju sa sobom.

Velika im se nepravda čini kada se njihovo opredeljenje posmatra pežorativno, kada se kaže: oni su samo sportisti. Jer oni mogu više na jednom polju koje se ne daje svima, na mestu gde vladaju izabrani. Velika je nepravda i to što su prepušteni riziku više od svih drugih. Dete koje se bavi nekom naučnom oblašću više je zaštićeno. Ono će, čak i u slučaju prosečnog uspeha, biti obezbeđeno sigurnim životom. Sportista rizikuje sve. Oblikuje se sam, raste rastrzan, strepi od povreda, nama zaklon ni sigurnu budućnost. Društvo ga prepoznaje i kiti se njihovim uspesima kada su u zenitu zaboravljajući da niko tom uspehu nije doprineo, niko pomogao, niko zaštitio.

I zato… talenat je dar… i krst koji se teško nosi. Znala sam to. Teorijski. Praktičnu obuku sam dobila preko oblasti u kojoj sam potpuni autsajder. Moji sportisti su mi objasnili šta znači biti svoj, boriti se za cilj, ostati hrabar, ne smrznuti se… čak i kada vetrovi obaraju ceo svet.