Dečji psihijatar o ADHD – kako se ponaša đak s poremećajem pažnje i kakav pristup mu je potreban

Kako se ponaša učenik koji ima ADHD?

Pažnja je kratkog trajanja, započinje i prekida nezavršenu aktivnost, da bi započeo i prekinuo sledeću; pravi nepotrebne greške.

Ako ga prekinemo u radu, sporo i teško se vraća na započetu aktivnost.

Foto: Canva

Odsutnost i pri direktnom obraćanju.

Teško prati i završava instrukcije. Lako se omete, lako izgubi cilj akcije.

Izbegava zadatke koji traže istrajavanje.

Gubi stvari, pribor.

Vrpolji se na stolici, vrpolji se dok stoji kada se od njega očekuje mir. Često ustaje, vrti predmete po rukama.

Trči, skače, penje se po nameštaju u većoj meri nego vršnjaci, u ponašanju dominira nemir, potreba za aktivnošću i kretanjem. Izleće prvi iz učionice.

Previše zapitkuje, brblja, priča, svadljiv je, lako zaplače, razdražljiv.

Ne može da sačeka red, npr. uvek odgovara pre nego što neko završi pitanje ili upada drugima u razgovor.

Reaguje na svaki stimulus.

Bez opreza je, sklon povredama, “ničeg se ne boji“.

Pravi nepotrebne greške.

Odgovara pre nego što je pitanje postavljeno do kraja, pre svih u grupi, započinje da radi pre nego što je saslušao uputstva.

Ne prihvata ograničenja, zabrane, zadata pravila.

Njihove burne reakcije na beznačajne povode često plaše drugu decu, eksplozivni su.

Imaju loše odnose s vršnjacima, osamljuju se, imaju nisko samopoštovanje i reaguju neprijateljski na konfrontaciju.

Teškoće u započinjanju zadatka, problem motivacije, anksioznost, povlačenje, sanjarenje.

Deca koja imaju neke ili većinu ovih oblika ponašanja deluju odraslima bezobrazno i lenjo i izazivaju netrpeljivost. Ovakav pristup ponašanju đaka samo stvara negativnu sliku koju preuzima okolina, ali i đak sam o sebi. A zapravo niko ne shvata da đak pati od problema sa pažnjom ili preteranom živošću. Posebno je tužno što ovako posmatrajući đaka koji možda pati od hiperkinetskog poremećaja sa ili bez poremećaja pažnje (u svetu poznato kao ADHD – Attention Deficit Hiperactivity Disorder) roditelji i nastavnici ne uviđaju potrebu za pomoći i lečenjem, terapijom ili adekvatnom intervencijom. Dete tako gubi šansu i priliku da se menja i razvija u pravom smeru.

Đaci sa ovim ozbiljnim problemima često dospeju u starije razrede osnovne škole, a da problem nije prepoznat. Najčešće se ni tada ne prepozna da đak ima psihološki problem za koji postoje načini da se njime ovlada i da se ublaže ili izbegnu posledice. Učenje i praćenje nastave su mnogo teži i mučniji za ovakve đake, što neretko rezultuje lošim uspehom, iako oni mogu da imaju sposobnost učenja kao i drugi đaci. Manifestacije ovog poremećaja mogu kroz godine da se menjaju, ali teškoće u funkcionisanju ako se ne potraži pomoć opstaju tokom života i mogu da znatno otežaju porodični i društveni život i rad.

Tokom osnovne škole još nije kasno preispitati se da li dete koje deluje nevaspitano i lenjo, možda pati od problema. Stručnjak bi pomogao i roditeljima i đaku da razumeju i pokušaju da ovladaju ovakvim ponašanjem i funkcionisanjem.

Kroz priču s roditeljima u nekim slučajevima se vidi da je određeno ponašanje započelo polaskom u vrtić/školu, nekom značajnom promenom i frustracijom u spoljašnjem svetu. U nekim razgovorima se vidi se da je dete sve vreme od rođenja i tokom odrastanja pokazivalo povećanu razdražljivost, osetljivost, neprestano kretanje, nemogućnost da u miru boji slikovnicu ili sluša kratku priču.

Poreklo ovog poremećaja je primarno urođena predispozicija ali mnoštvo drugih faktora, socijalnih i psiholoških bitno mogu da utiču na nastanak, količinu i razvoj simptoma. Dete ne postaje hiperaktivno u školi niti odjednom. Cela biološka, psihološka i socijalna istorija imaju udela u formiranju ovih simptoma.

A šta su pozitivne strane ADHD-a?

Ova priča o problemu i poremećaju koje ne treba negirati ni umanjivati, nepotpuna je ako se ne pomenu neki pozitivni oblici ponašanja koja ova deca imaju i kojima se mogu istaći. Većina ove dece ima kvalitete kao što je ogromanenergetski naboj, mogu biti zabavna, preduzimljiva, uporna, kreativna, spontana. Brzo misle, lako se hiperfokusiraju (sa punom pažnjom i koncentracijom usmere se na neki zadatak koji sama odaberu). Oni obraćaju premalo pažnje na događanja i informacije koje ih ne interesuju i koje smatraju dosadnima, ali zato imaju sposobnost da se hiperfokusiraju na ono što im je interesantno, više od drugih vršnjaka. Oni mogu da se bave nekim poduhvatom ili saznanjem koje ih interesuje i u situaciji koja im odgovara sa mnogo većim žarom nego neko drugi. Njihov entuzijazam može podsticati drugu decu da se zainteresuju u nekoj oblasti ili aktivnosti. Pravilnim pristupom jedno ponašanje iz problema može da se pretoči u prednost.

Devojčice oko tri puta ređe bivaju prepoznate kao deca sa hiperkinetičkim poremećajem i poremećajem pažnje a jedan od razloga leži i u tipu ispoljavanja simptoma. Češće će devojčica imati nepažljiv nego hiperaktivan i impulsivan tip simptoma, češće će da sanjare i imaju teškoću da usmere pažnju na ono što rade.

I dečaci i devojčice mogu ako su vrlo inteligentni ili vrlo marljivi da kompenzuju ove teškoće tako da ocene u školi ne trpe. Ako je dete uspešno u školi ali mu treba previše vremena da uči, uslovi moraju da budu posebni da bi učilo i bilo usmereno na zadatak. Ako imaju problema da završe započeto, možda treba razmisliti i popričati sa njima koliko im je teško da postignu to što postižu i da li postoji potreba za konsultacijom sa stručnjakom koji može da posavetuje i usmeri.

ADHD u različitim kulturama

Zanimljivo je i kako različite kulture različito odgajaju decu, ali i različito doživljavaju ovakva ponašanja pa je i učestalost dijagnostikovanja poremećaja pažnje različita u različitim krajevima sveta. Nedavno je ukazano na priličnu razliku u dijagnotikovanju i terapiji ADHD-a u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) i Francuskoj. Dok se u SAD gleda na ove simptome kao na biološki date i terapija je primarno medikamentozna, dijagnoze su brojne i poprimaju razmere epidemije, u Francuskoj se pažnja obraća na emotivne, socijalne i razvojne uzroke i preporučena terapija će biti savetovanje i psihoterapija a dece dijagnostikovane sa ovim poremećajem je mnogo manje.

Mišljenje je nekih dečijih terapeuta da je odgoj Francuske dece jasniji i usmereniji i da od ranih dana pružaju deci jasan „okvir“ i pravila ponašanja. Ima smisla pretpostaviti da su njihova deca vremenom pounutrila sposobnost da jasno vladaju svojim unutrašnjim sadržajima i impulsima tako što su im roditelji iznova i iznova pokazivali da treba. S druge strane, mnoga ponašanja dece se smatraju normalnim u Francuskoj dok će se u SAD-u, za to isto ponašanje, razmišljati o mogućim poremećajima.

Rutina, sigurnost i predvidivost, ne prestroga, ali dosledna pravila.

Mali i kratkoročni ciljevi, podsticanje izvedbe, pohvala svakog koraka ubrzo nakon dobrog izvršenja i najava novih zadataka, neki su od korisnih pristupa kada je pažnja smanjena ili nemirnost izražena. Važno je razumeti ponašanje đaka u kontekstu i u skladu sa njihovim snagama i slabostima da bi sledilo adekvatno reagovanje iz pozitivnog i ohrabrujućeg ugla. Kritizerski i osuđujući pristup ne pomažu u ovoj situaciji gde ponašanje deteta nije prosta stvar izbora.

Autor: Prim dr Olivera Aleksić Hil, dečji psihijatar i psihoterapeut, Kreativna praksa