Nisu djeca kriva, reći će neki, ona su svoj zadatak ispunila kako se tražilo i sve izdeklamovala bez greške.
Vrijeme je maturskih parada, povorki, slavlja i ispraćaja, ali i povećanih napada na roditeljske džepove (no to je neka druga priča). I taman kad smo se navikli da se slavi i mala matura, da se sa osnovnom školom ne oprašta samo u školi, već i na ulicama, što je ironično jer ulica ih i jeste naučila više no škola (ali to je neka treća priča), došli su nam i još manji od malih maturanata – predškolci.
Već nekoliko godina vrtići organizuju spektakularne završne priredbe i djeci iz starijih grupa koja u septembru polaze u školu prave ispraćaj, dodjeljuju diplome i oblače ih u toge. Završne se priredbe spremaju po mjesec dana, ako ne i duže, a atmosfera među nastavnim kadrom, djecom i roditeljima okupljenim oko viber-grupa dovodi do usijanja.
Ove sam godine pohodila jednu takvu, budući da se voljena nećakinja opraštala od vrtića.
Obrazovanje za dame i grubijane
Završna priredba M. vrtića odigrala se u sali Opšine Novi Grad i trajala je gotovo dva sata, a diplome je primilo oko osamdesetero djece koja će u septembru ove godine krenuti u prvi razred.
I dok su neke muzičke tačke i recitacije, te kolektivni plesovi svih grupa bili duhoviti, zabavni i pedagoški prijemčivi uzrastu, neki su baštinili sve one vrijednosti koje će se ovim najmanjim maturantima podmetati na svakom ćošku od septembra, kad postanu dijelom altiserovskog ideološkog aparata zvanog škola, ista ona škola čiju radost i ljepotu slavi svaki drugi recital ove i ovakvih priredbi. Jedna od takvih vrijednosti jeste patrijarhalna tradicionalna porodica i sve nijanse i nijansice njenih rodnih uloga.
Igrokaz izvode dječak i djevojčica. Ona je obučena u haljinu, sjedi za stolom i lakira nokte. Preko puta nje sjedi dječak i kritikuje njenu naviku da po cijele dane lakira nokte. Djevojčica odgovara (parafraziram): A šta drugo da radim, ne misliš valjda da krompire sadim? Na to dječak, uz podršku sporadičnog smijeha i aplauza iz publike, odgovara: Ne mislim da krompire sadiš, ali imaš valjda nešto drugo po kući da radiš? U nastavku djevojčica kaže da danas nije u modi da dame rade po kući, dječak dodaje da bi dama trebala znati šta će biti kad njemu prekipi, a onda djevojčica zaključi da je prava nesreća da ona, takva dama, ima za muža grubijana. Dječica se na koncu, sretna što nisu niti jednom zamucala, naklone, a publika ih isprati burnim aplauzom.
Zamišljam predškolske odgajateljice koje su za djecu pripremale ovaj komad, mjesecima, koliko se ovakve parade obično pripremaju, nijednom ne promislivši poruku koju im šalju. Zamišljam roditelje djevojčice dok joj pomažu da nauči tekst, zamišljam njenu majku, njenog oca. Zamišljam roditelje dječaka dok mu sufliraju repliku: A ti znaš šta će biti kad meni prekipi.
Zamišljam mamu – zna li ona šta će biti? Zamišljam tatu – prekipi li mu pokatkad?
Jesu li u vrtić poslali dijete da se, čak i ako zanemarimo rodne uloge i podrazumijevajući ženski kućni rad, kroz stihovane šale priprema na nasilje i prijetnje, dok se istovremeno u svijetu empatija uči u školi, a časovi kontrole bijesa i pokazivanja emocija djeci su, nerijetko, omiljena školska aktivnost?
Posmatram publiku – neki još uvijek drže sklopljene dlanove vruće od aplauza, nekima je još osmijeh na licu od slatke pošalice izgovorene glasićima koji još uvijek nespretno kotrljaju ono tek naučeno R.
Ne primjećujem da je iko, poput mene, zatečen ili iznenađen.
Pitam se hoće li oni koji danas glasno i burno aplaudiraju seksističkim pošalicama i gegovima biti jednako glasni i angažirani kada djevojčica iz igrokaza odraste i zaista bude imala muža grubijana. Ili će biti tihi i nečujni zatvarajući prozore pred porodičnim nasiljem i puštajući da oni to sami riješe među sobom?
Moj aplauz, dakako, izostaje.
Nisu djeca kriva, reći će neki, ona su svoj zadatak ispunila kako se tražilo i sve izdeklamovala bez greške.
Nisu kriva. Ali aplauz njima bio bi aplauz obrazovanju u kojem je jedini cilj usvojiti informaciju bez greške i prenijeti je dalje s osmijehom i bez razmišljanja.
A šta ćemo ako je, poput ove, cijela informacija jedna džinovska greška?
Aplauz njima bio bi aplauz društvu u kojem na stotine dječaka i djevojčica biva smješteno u sigurne kuće, a stotine njihovih mama, umjesto da djecu spremaju za igrokaze, žive u stalnom strahu od nasilnih muževa koji ih finansijski ucjenjuju, verbalno, seksualno i fizički zlostavljaju.
A to nekako, slatkim dječijim glasićima uprkos, nikako nije za aplauza.
Lamija Begagić
Izvor: skolegijum.ba