Dragi djede,evo zima će. Mjesec čarolije je stigao.
Dragi djede,evo zima će. Mjesec čarolije je stigao.
Sa čarolijom sam stigla i ja, prije dvadeset i šest godina. Znaš, sad na godine gledam kao na pređene nivoe u kompjuterskoj igrici. Neki sam zaj*bani igrač, izgleda.
Ako se pitaš da li su počela ona nekulturna pitanja – da, jesu. Pa kad ću se udati? Kad ću rađati? Otkad je svijeta i vijeka tako je i tako će biti. Naravno da me porežu ponekad, da stisnem zube i nešto drsko opsujem u sebi.
Djede, puna sam ožiljaka. Nekad mi to naprave potpuno, meni, nebliski ljudi, a ponekad mi to naprave ljudi, koje najviše volim. Neki su vidljivi, neki nisu, ali tu su i umiju se žestoko aktivirati pa bole do kosti!
Ali, sjećaš se kako sam ti uvijek govorila: „Dobro sam, djede. Sve je dobro.“ A nekad nisam i nekad nije. Ima tih dana kada ne bih izašla iz svoje spavaće sobe, kada ne bih podigla roletne. Samo bih se pokrila jorganom po glavi, zagnjurila glavu u jastuke i pustila da me obliva hladan znoj.
Ima dana kad ne godi tuš, niti topao čaj, niti šetnja, suza nigdje, a u tebi sve plače. Jeca! Vrišti! Naprosto bih, u tim danima, izašla iz svoje kože, a ne mogu. Gdje ću ba?
Ona mi je jedino moje i ništa mi drugo ne preostane, nego da se izborim s tim demonima, da se dignem iz tog kreveta, pomirišem nešto lijepo i nastavim. Znaš djede kako se tad osjećam?
Kao da ponovo učim da hodam, kao da su mi noge od stakla i kao da će se svaki čas polomiti, da ću se cijela pocijepati i da se nikada više neću moći sastaviti. A sastavim se, sastavim se svaki put i budem dobro. Zbog sebe, najprije, onda zbog A. Odem na posao i radim najbolje što mogu.
„Ne volim januar, ni bele zimske vragove, u svakom snegu vidim iste tragove…“
Ne znam da li ljudi, kada krenu na vječni počinak, budu svjesni datuma, dana. Bio je deveti januar, subota, četrnaest sati, kada si ti otišao. Bila sam u gradu u kojem sam studirala. Spremala sam ispit kada me otac nazvao da mi kaže.
I obično, kada nekom pričam, ovdje stanem „…da mi kaže.“ Ama šta da mi kaže? Da mi kaže kako je otišlo više od pola moga djetinjstva sa tobom, kako nikad više neću moći da slušam tvoje priče o drugu Titu.
Da mi kaže i to da ću povremeno nailaziti na tvoje stvari, koje majka nije najbolje sakrila. Od koga? Od nje same, od nas sviju? Da mi kaže kako neću više nikad vidjeti tvoj pogled, kojim si umio reći sve.
Da mi kaže da je otišao neko koga volim i da nikada neću pustiti do kraja tugu iz mog vlastitog bića. Da mi kaže da nikada neću više upoznati osobu kao što si ti bio, možda hoću neke bolje ili lošije osobe, ali nikad nekog baš kao tebe.
Da mi kaže da ću plakati svakog januara, ma koliko godina prošlo. Eto, nazvao me da mi to kaže. Da jednom za svagda završim nedorečeno.
Drago mi je što nisi upoznao ludilo Kovid – 19. Žao mi je što si propustio moje bacanje kape, bratov završetak osnovne škole. Djede, jednom mjesečno idem tamo. Zamisli, pristajem da obiđem i voćnjake. To više zbog oca, nego što ja to volim. Znaš mene…
Ali ne znaš da je on imao operaciju srca, da me bilo strah više nego mog čekanja pred operacionom dok sam u jednoj ruci držala kateter, a u drugoj samo osnovne stvari. On je dobro, djede. Njegova mi je operacija pukla šamar i sad cijenim i spremam u svoju memoriju svaki naš zagrljaj i svaki njegov pokret.
A. me nagovara, priznajem, da ga zovem svako veče. Neizmjerno sam mu zahvalna što to radi. Žao mi je što nisi upoznao A. Negdje duboko u sebi se nadam da vidiš koliko je dobar i koliko u nama ljubavi i poštovanja ima.
Voljela bih da si dočekao moje preseljenje u Sarajevo pa da dođeš i popiješ pravu sarajevsku kafu i slušaš pozive na molitvu. Znam da bi obukao jednu od svojih košulja i preko pleteni džemper. Znam i koju bi kapu stavio.
Voljela bih da znaš da smo dobro. I da mi…nedostaješ. Mnogo nedostaješ.
Piše: Amra Deliomerović
Izvor: Lolamagazin