Gde se tate odsele kad ih više nema

Sad će već treća godina kako tata ne živi sa nama. Nije se ni pozdravio, samo je otišao. Niko ne zna gdje je, ali većina mi, onako tugaljivo, kaže da je sada na nekom boljem mjestu. Pomalo me to i vrijeđa, jer zašto meni niko nije javio da je groblje na Pavlovcu postalo neko bolje mjesto za život?

Foto: Canva

Sad će već treća godina kako tata ne živi sa nama, a i treća godina kako imam osjećaj da smo, eto, baš juče sestra i ja u kapeli s tri cijele ikone sjedile kraj tatinog kovčega dok su se nama nepoznati ljudi nudili da saučestvuju. Šta im to znači „primite moje saučešće“? Nismo mi htjele ni učešće, a kamoli saučešće u svemu tome.

Treća je godina, dakle, kako je tata otišao i to na isti onaj dan kad je prvu kćerku dobio. Kakvo je to ponašanje s njegove strane? Od svih dana u godini, on ti izabere, eto, baš taj. Ko još umire na rođendan?

Nisam ljuta zato što je otišao, samo mi je krivo što mi nije javio gdje je tačno otišao. Ako je gore, je l’ ga paze? Ima li anđela? Hrani li se kako treba? Uzima li lijekove redovno i na vrijeme? Mama mu je u onoj kutijici sve to lijepo posložila, po satima i po dozama. Da li je sreo Davorina Popovića? I ako jeste, da li ga je pitao da mu, barem jednom, otpjeva „Baladu“? Šta se gore radi u slobodno vrijeme? Tata je baš dobar u ukrštenim riječima, šteta bi bila da gore nema nikakvih enigmatika.

Ako je dolje, znam da mu je hladno. Uvijek mu je bilo hladno, i onda mi oni iz mrtvačnice tatu još i zalede. Kakvo je to tek ponašanje?! Čovjek nosi potkošulju i u po ljeta, i vama padne na pamet da mi ga zamrznete. I onda ja posljednji put poljubim svog oca i jedina toplota koju osjetim bude ona od mojih suza. Stvarno ne razumijem takav bezobrazluk. Nema smisla.

Stvarno nema smisla.

I to što ne znaš gdje se tate odsele kad ih više ne bude.

I to što znaš da nećeš saznati dok god udišeš vazduh ovoga što se životom naziva. I to što nakon tri godine shvatiš da bol nikad ne prođe, samo se na nju navikneš. I to što postoji konsenzus koliko dugo smiješ da tuguješ za gubitkom voljene osobe. I to što te nimalo ne tješi spoznaja da je smrt prirodna stvar.

Jer, prirodan je i vulkan, pa šta.

I stvarno nema smisla to što zadrhtiš svaki put kad kažeš „idem kod oca u posjetu“, jer ono groblje na Pavlovcu zaista nije neko bolje mjesto. Jedino što ima smisla jesu oni dani u godini kad se prisjetiš da ljudi koji umru nikada zapravo i ne odu.

Samo se trajno presele u srca ona koja su ih za života voljela.

Za jednog tatu koji se odselio u srce svoje kćerke od njegove male Jece

Izvor: Lola magazin