Ponekad ostanem bez daha zbog nje, ove moje predivne kćerke. Jednom nogom je i dalje u djetinjstvu, a drugu je podigla spremna da skoči i odleti u svijet.
Iako je prethodnih 12 godina proletilo u sekundi, moje uspomene je ispunila sa toliko zadovoljstva i proširila mi srce daleko više nego što sam ikad mislila da je to moguće.
Milion puta mi je banula na vrata i uzviknula „Mamice!“ iz sveg glasa u potrazi za svojim zagrljajem nakon napornog dana u školi. Uvlačila mi se u krevet prije zore da se mazimo i krala štikle da se šepuri po svojoj sobi toliko puta da više ni ne pamtim. Zabavljala nas je svojim jedinstvenim plesnim koracima i učila nas da saosjećanje u trenutku kada se to najmanje zaslužuje može mijenjati i srca i umove.
Iako sam uživala u skoro svakoj sekundi, proletilo je dok kažeš keks i čini mi se da i gubim osjećaj.
Jer moja slatka kćerka i ja smo sada na rubu tinejdžerstva.
Ne mogu lagati. Primjetila sam suptilnu promjenu. Manje me hvata za ruku, a više provodi vrijeme sa drugaricama. Čim prođe kroz vrata svoje sobe zatvara ih, a sve češće samo dobijem mrmljanja i uzdahe na zahtjeve da spremi sobu, prošeta psa ili završi zadaću iz matematike. Više ne može krasti moju obuću jer joj je noga veća od moje i prevrće očima kada pokušavam plesati s njom u kuhinji – mada uz dovoljno cimanja i pravu muziku i dalje dođe i pridruži mi se.
Nije to ni tako loše, što se više približavamo tom 13. rođendanu. Nježna je i pažljiva kad čuva djecu naših komšija, kao pravi stručnjak ih ljubi kad se povrijede i bosonoga ih ganja po travnjaku, a ja već mogu da vidim kakva će majka biti jednog dana. Naporno radi u školi, u sportu i na prijateljstvima, pa prepoznajem i njen neograničen potencijal. Koristi svoju karticu za besplatne proizvode u Starbaksu da meni kupi kafu i pomaže mi da sredim kosu i unaprijed vidim našu budućnost punu šopinga i razgovora u kafićima da podijelimo šta ima novo. Onda budem zatečena kad vidim sa kakvom strašću rješava nepravde u svijetu i želju da pomogne drugima i nevjericu koju pokaže što koristim plastičnu slamku za ledeni čaj, jer zar se ne sjećam onog dokumentarcima o morskim kornjačama? I znam da će promijeniti svijet na bolje.
Ponekad ne prepoznajem to dijete-ženu od skoro 13 godina koja stoji ispred mene, sa dugačkim rukama i savršeno sređenom frizurom i nogama do grla. Ponekad vidim samo buckastu bebu umotanu u roze deku, 3-ogodišnjakinju sa kikicama i pernatim šalom oko vrata koja nosi svoju lutkicu svuda sa sobom, 8-ogodišnjakinju u kombinezonu kako spašava paukove od sigurne propasti, mala djevojčica koja se pretvara u ženu meni pred očima.
Ovaj period je vrlo zbunjujući za nas obje. Ona je i uragan i oaza mira u našoj kući, istovremeno sije i radost i haos kuda god da ide. U jednom trenutku je netrpeljiva, a u drugom glas razuma. Užasno joj je potrebno nešto nezavisnosti i kontrole, ali joj i dalje trebaju i moja pažnja i dodir. Pusti suzu, toliko suza, zbog frustrcija, zbog bijesa, prezir, tuge. U najmračnijim trenucima, bjesni na mene – svoje utočište – zbog svega onoga što nije u redu sa svijetu.
I kad imam osjećaj da će mi srce pući od same pomisli na sve što više nemam, čujem kroz hodnik kako se smije od srca i zagledam se duboko u one iste sivo-plave oči koje sam satima i satima gledala u maloj, oskudnoj bolničkoj sobi prije skoro 13 godina.
U tom trenutku, kad nisam više mislila ni da je to moguće, kada sam potpuno zaprepaštena pomišlju da je to isto ono biće koje mi je nekada spavalo na rukama, srce mi se ponovo napuni kad vidim svoju kćerku kako stoji ispred mene.
Jer ona je na rubu tinejdžerstva. I jedva čekam da vidim šta je iduće.
Prevela: Saša Leper
Izvor: Lolamagazin