Isključite TV i kompjuter

Na našem dragom televizoru se pre nekoliko meseci pojavila neka čudna, iritirajuća linija koja kvarila sliku. S obzirom da postoji određena zavisnost nas ukućana od te kutije, transportovanje TV-a do obližnjeg grada na popravku je nešto što već dugo odlažemo. Kako ćemo provoditi jutra? Kako ćemo provoditi večeri? Deca su tako mirna dok gledaju crtaće? Ma, propustiću epizode moje omiljene kulinarske emisije? Sa tim odlaganjem, s obzirom da je linija postala veća i deblja, je konačno moralo da se prestane. Odluka je “pala”. TV mora kod majstora. I tako je i bilo. Dok ga je muž iznosio na vrata obuzela me je blaga nervoza, melanholija, neki strah od tišine…a onda…kada je nastupila ta tišina, taj mir, sva ona osećanja je zamenilo jedno neobično olakšanje. televiyija
Imajte na umu da bi čak i moja dvogodišnja kćer ujutru, čim bi ustala, držeći flašicu sa mlekom u jednoj ruci drugom uključivala televizor! Vesti, crtaći, serije, stalno bi nešto “drndalo”, sviralo, galamilo. Jutra uz vesti i Minimax kanal, večernji sati uz isprazne i površne emisije da bi predahnuli nakon trpanja dece u krevet. TV je laka zabava, vreme brže prolazi uz njega, aktivnost mozga je mala, mašta uključena na “automatic”: blejanje, sanjarenje, površnost, nekvalitet. Pruža tako malo, a uzima od nas tako mnogo…vremena, a vreme je život, dragi moji, život.
Danas je drugi dan bez televizora u kući. Ova dva dana su bila daleko produktivnija, kreativnija i ispunjenija od prethodnih. Ima manje nervoze, više razgovaramo, šalimo se i smejemo.
~ Već dva jutra se, umesto da mi pažnju skrenu i razbude vesti i kojekakve jutarnje emisije, vraćam u krevet posle odlaska starije kćeri u školu. Umesto upijanja nepotrebnih informacija koje me samo mogu uznemiriti i još više “umoriti” spavanje mi se činilo kao mnogo lepše i produktivnije utrošeno vreme. Kako? Ustajala bih 2 sata kasnije, pripremila malenoj mleko i sebi svežu kafu, izašle bi za hleb i namirnice, malo se igrale i bacala bih se na posao sve do večernjih časova, orna, odmorna, puna energije, slušajući samo zvuk automobila sa ulice i pesmu komšijskih kanarinaca. Rezultat: jedan oprani balkon (ne budite strogi, stvarno je veliki), dva balkonska vrata sa staklom i spoljašnjim roletnama, jedna oribana dečija kolica, obrisana prašina u spavaćoj i dnevnoj sobi, usisavanje, sređivanje ormana, pakovanje starih stvari za davanje, čišćenje kuhinjskih elemenata, frižidera, šporeta, detaljno čišćenje kupatila, dva doručka, dva ručka, dve večeri, užine i sat vremena orijentalnog plesa. Uh! Verujte mi na reč- ni pola od toga ne bih uradila da je TV bio uključen. Nakon ručka, ritual je blejanje uz isti, ali ovoga puta, u nedostatku “zabave” nju mi je zamenila aktivnost.~
~ Moja starija kćer bi svaki put po dolasku iz škole bukvalno bacala torbu i “odmarala” pre ručka i učenja uz crtaće. Primetila sam da joj prelazak iz tog pasivnog stanja u spremnost da sedi i piše domaći bio veoma težak: crtaći bi se smenjivali brzo, to bi održavalo njenu zainteresovanost za njih, a učenje bi usledilo teška srca, uz ubeđivanje i obavezno (moje) urlanje. Juče i danas, ona čim ruča piše domaći, zatim crta, čita knjigice, slušamo muziku, blesavimo se. Poslednja par dana se i mi kao roditelji više bavimo njima da bi im bilo zabavnije: više pričamo, zbijamo šale, tu je i večernja poseta ljuljaškama i šetnja po gradu pred spavanje. Sve to bi zamenilo gledanje moje emisije koju ne propuštam, manje bi komunicirali, atmosfera bi bila naelektrisanija, deca nervoznija. Moja kćer je trenutno otvorila svoju šarenu kutiju sa raznobojnim kolaž papirima, makazicama, flomasterima, trakicama, nalepnicama i školjicama, udubljeno “kreira”, crta, seče, lepi- nešto što dugo nije radila. Istovremeno mi priča o tome šta pravi, dajem joj neke ideje, komuniciramo, divim se njenoj mašti i inventivnosti.~
Moram reći da me je nedostatak televizora bukvalno probudio. Mislila sam da TV ne vlada našim životima. Mislila sam da moja deca provode svoje vreme kreativno i ispunjeno. Mislila sam da provodim dovoljno vremena sa njima, nešto na čemu sam oduvek insistirala. Možda sam sve vreme bila “pored njih”, a ne “sa njima“? To je nešto o čemu moram dobro razmisliti…
U kući smo rešili da po povratku televizora sa “bolovanja” nećemo provoditi slobodno vreme uz njega. Danas sam tajno poželela da se trajno pokvari, ali nemojte nikome da kažete. Nije ni to rešenje. Izlaz je u saznanju da nam on ništa ne daje, ne budi kreativnost, ne pruža nikakvu sreću. Naprotiv, gledanje tuđih izmišljenih ili onih stvarnih života, budi u nama nezadovoljstvo, povećani konzumerizam, pravi od nas masu bez ličnog mišljenja, odvaja nas od sveta knjiga, od prirode, prijatelja, svetla grada, od naših voljenih, od naše dece. Koliko god da nam se čini da smo tu, uz njih, veći deo naše pažnje zaokuplja jedna crna kutija nego deca koja traže još malo naše pažnje, deo naše duše i kreativnosti koje smo dužni da pretočimo u njih.
Neverovatno je koliko stvari možemo raditi kada nema televizora. Kladim se da je većina vas mislila da nema vremena za njih. Isključite TV i kompjuter, pronađite nešto čime bi zabavili sebe i svoje ukućane. Neće biti lako, isprva se čini da je nemoguće, ali verujte mi na reč- tišina koja će vas na tren plašiti, će posle nekoliko minuta biti…blagoslov…
 
http://happychezmoi.blogspot.com/