Dugo već, decenijama, među roditeljima se vode debate – da li je etički lagati decu da im poklone ispod jelke ostavlja deka u crvenom odelu s dugom bradom, koji na letećim sankama dolazi čak sa Severnog pola? Jer, svima je jasno, pre ili kasnije deca shvate da magiju prave mama i tata.
A opet, za mnoge porodice je laganje o Deda Mrazu nekako deo tradicije novogodišnjih praznika. Pisanje pisma, iščekivanje, kolačići za Deda Mraza, čarolija jutra tog 1. januara kad deca u cik zore pojure prema jelki. Sve to nas tera da nastavljamo da gajimo iluziju. Ali, da li ohrabrivanje dečjeg verovanja u Deda Mraza zapravo znači da je u redu lagati decu?
Dečji psihijatar Jennifer L. Hartstein ne smatra da je loše kod dece podsticati verovanje u ovu vrstu magije. „Mala deca često zapravo žive u magičnom svetu fantazije. A Deda Mraz je deo toga. Ideja o njemu, o Zubić Vili i drugim sličnim „bićima“ deo je dečje nevinosti i verovanja u magiju.“ – kaže Hartstein.
Dobro, ali kad je trenutak da „priznamo“?
Pa, zdrav razum kaže – onda kad dete otvoreno pita da li Deda Mraz postoji ili su igračke ispod jelke od tate i mame.
Roditelji se tad obično pitaju kako da priznaju detetu da su ga godinama unazad obmanjivali i sruše čaroliju. Ali psiholog Sunčica Jovanović kaže da se čarolija ne mora pokvariti time što ćete reći istinu.
– Ovde nema nekog opšteg odgovora nego samo ličnog, u skladu sa vrednostima roditelja i onim što roditelj želi da prenese detetu. Svako od nas sledi svoje vrednosti tako da ovde ne mogu dati odgovor kao psiholog, već samo lični. Ako dete izrazi sumnju rekla bih: ”U pravu si, mi ostavljamo poklone ispod jelke. Ali, bajke postoje, kada ih mi takvim napravimo. Znaš, mit o Deda Mrazu je nastao od Svetog Nikole koji je ostavljao poklone siromašnoj deci na prozoru i to je čin dobrote i plemenitosti i davanja. Tako je od lepe, stare priče nastala bajka, a mi čuvamo tu bajku i svake godine podsećamo se na to.” – kaže Sunčica Jovanović.
Ona ističe da je bitno koja je vrednost i motiv koji imaju ljudi koji gaje kod dece verovanje u Deda Mraza. Na osnovu te vrednosti, čak i kad detetu postane jasno da pokloni ispod jelke ne stižu kroz odžak, roditelji mogu da održe magiju i poentu rituala i običaja koji se kasnije i generalizuje u odraslom dobu.
– Svako roditeljstvo je originalno, poput otiska prsta, pa je bitno da svako od nas preuzme odgovornost za svoj prst, a posledica uvek i sigurno ima. Kako onih dobrih, tako i onih koje nam se možda neće dopasti. Ali to je sasvim u redu – kaže naša sagovornica.













„Roditelji obmanjuju dete“, jedna od rečenica. Nove etike vidimo dokle su nas dovele. Neka dete bude u svom čarobnom svetu mašte, pomozimo mu još u tome. Kada dete počinje da razume zašto mu ne ispričati priču o Laponiji, naučiće nešto a pri tom samo će povezati stvari.
Kako prihvatamo odlazak dragih nam osoba?! Znamo da nisu na nebu ali pogledamo u to nebo da bi lakše prevazišli problem. Naučimo to decu jer ne čeka ih etički sve ispravno u životu. Samo neka nova vaspitanja neki novi obrasci, a deca kao da su nam pala sa Marsa i totalno su nesnalažljiva.
Nije nikako dobro da u nižim razredima imamo samo opisne ocene, jer je već sada kriterijum drastično poremećen tako što se ne ponavlja razred pa u peti razred dolaze učenici bez elementarnih znanja, tačnije – neki bukvalno ne znaju ni sva slova, ne znaju da čitaju i pišu, ili to čine veoma loše, ne znaju osnovne računske operacije, rečnik je veoma oskudan… Kada na sve to još dodamo IOP… Dakle, daljim snižavanjem ionako previše niskih kriterijuma dobićemo samo još lošije rezultate, jer i od ovoga može lošije.
Predlog o ocenama sa decimalama može biti zanimljiv, ali to je prilično daleko od glavnih problema sa kojima se školstvo susreće. Veliki problem su sve niži kriterijumi koji prete da potpuno obesmisle školu kao instituciju. Ne može se večito insistirati na učeničkoj „slobodi i kreativnosti“ jer postoje predmeti i oblasti u pojedinim predmetima gde je za slobodu i kreativnost potrebno znanje, a proces sticanja znanja često nije lak, i zahteva rad i posvećenost, marljivost, odricanja. Najlakše je sipati fraze učenicima kako su svi potencijalni genijalci, samo nastavnici, eto, nisu našli način kako da tu genijalnost otkriju. To je najgora vrsta demagogije.
Kada je reč o Finskoj, tačno je, njihove škole i obrazovni sistem danas se visoko kotiraju u svetu, ali ova zemlja ima i određene socijalne i mentalitetske specifičnosti, koje često igraju presudnu ulogu. Ne treba zanemariti činjenicu da se i Švajcarska smatra zemljom sa izuzetno kvalitetnim javnim školstvom, ona nam je bliža. Jedino ako kod nas možda ne postoji tendencija da se javno školstvo obesmisli nauštrb privatnog…Takođe, i Engleska ima veoma dobre stare, tradicionalne škole, neke su privatne (neprofitne) a neke javne. A na svetskoj pozornici, učenici sa Dalekog istoka, recimo Singapura, postižu izvanredne rezultate. Ne znam kakvi su tamo kriterijumi… I ocenjivanje i provere znanja…
Mislim da je za dobrobit našeg školstva, onog javnog pre svega, na koje je upućena većina stanovništva, dobro da se, u skladu sa specifičnostima podneblja, spustimo na zemlju i pozabavimo kriterijumima. Čini mi se da je neophodno vratiti vrapca u ruku, odakle je odavno odleteo, a o golubu na grani razmišljaćemo kada vrabac bude na bezbednom mestu.
Umesto laži o Deda Mrazu ispričati im istinu o Svetom Nikoli. Jedino normalno rešenje. Negujmo pravoslavlje umesto prozapadni potrošački mentalitet obasut lažima.