„Izvinite, šta ste to rekli MOM detetu?!”

Volimo li decu ili volimo SAMO našu decu?

Mnogo je teško za analizu kada neko kaže „Mi smo narod koji voli decu!” Tačno! Ali čiju decu, nije precizirano?! Ja sve više stičem utisak da smo mi narod koji voli samo svoju decu. Što je i logično. Ali gde se izgubio osećaj za zajednicu i za kolektiv, ili osećaj da generalno volimo decu? Svačiju decu i svu decu oko nas! (Osim na FB kada pričamo o merama države prema roditeljima i pozivamo se na to da su deca naša) Što je tačno!

U mom kraju, svi vole decu! Ali isključivo svoju! Mislim svi se uvažavamo kao komšije, ali nema nikakvog zajedničkog duha, iako imamo mnogo toga zajedničkog. Na primer, deca nam idu u istu školu, igraju se na istim igralištima, u isto vreme im počinju i završavaju se časovi. I već neko vreme najveće ugrožavanje bezbednosti oko škole upravo pravimo mi roditelji koji u isto vreme dolazimo po svoju decu i dovodimo ih u kuće, koje su jedna pored druge, ili u ulici pored naše. Kao brod ludaka! Da neko nekome bane, da ga zove ispod prozora, da se spontano organizuješ, da jedna mama u hodu sve preuzme, a ostali prihvate, pa da tako udruženo idemo do škole, od škole, do parka… To ne postoji!

Pričanje sa nepoznatim kojem učimo našu decu se svodi na to da komšiji uglavnom ne kažu „Dobar dan” ili ako kažu, pa se postavi potpitanje, gledaju u zemlju i ubrzaju korak. Tako je i u parku! Ne smeš opet biti ni suviše nametljiv. Uvek može da ti neko kaže „Izvinite, što ste to rekli MOM detetu?!”.

E sad, stvar je mnogo komplikovanija. Jer svi mi vaspitavamo decu po sto tri različita modela i stvarno je naporno kada smo zajedno. Neko praktikuje tradicionalno vaspitanje, neko Montesori, ovi drugi su sklop Vikinga i Šveđana, neko je liberalan, neko ne vaspitava uopšte (nećete verovati koje oni fantastične rezultate postižu). I tako dok se ti dereš u parku svom detetu „Silazi odatle, tu je zabranjeno” roditelj pored tebe snima mobilnim svoje dete koje osvaja vrh zabranjenog i ponosno tvrdi da je to dobro za psihomotorni razvoj, i baš ima puno naučnih radova na tu temu. I tako oko svake stvari! Ti ne daš ovo, oni daju, ti daš ono, oni ne daju…

Posebno je zanimljivo što mi kao takvi, roditelji u parkovima ili na ulici smo opšta pretnja društvu okolo. Dete ne sme da ti zaplače, ne sme da se dere, ne sme da vrišti, ne sme da trči, jednom rečju ne sme da postoji. Ili, ako postoji treba da je ikebana, jer ako ništa drugo, završićeš kao post na FB i omiljeni doživljaj iz prodavnice!

Kada bi nas sve kolektivno izučavao neki terapeut mislim sa bi stekao utisak da smo disfunkcionalno društvo.

Sve ovo pišem jer moje žensko dete od skoro deset godina ima želju da ode sama do parka! Ok. Lepa želja! Logična! Ali me muči to što znam da će zaista biti SAMA. Mi volimo mnogo decu! Ali NAŠU decu, i učimo ih da žive sami. Učimo ih da je svet surovo mesto, da je opasnost svuda oko nas, da nikada ne počinju prvi, ali da pošteno vrate, da ne pričaju sa nepoznatima i razne mudrosti još…

Nismo mi kao mali bili nikada sami! Uvek je radoznalo oko neke babe, komšinice ili mame motrilo na nas dok smo mislili da smo sami! Te oči motre sada samo svoje! Čovek je čoveku vuk. Tome ih učimo.

Autor: Jelena Obrenović Damnjanović, akademska slikarka i vlasnica Studija OZ