Kako pomoći detetu da nauči da postavi ciljeve i organizuje vreme

Znamo svi koliko je nekad teško biti podrška detetu u učenju, posebno kada primetimo da je nešto u domenu radnih navika počelo da se menja. Ipak, ono što je teško nije i nemoguće. Ovaj tekst u svom nastavku daje par smernica u pogledu načina na koje možemo detetu da pomognemo u organizaciji učenja.

Foto: Canva
Jasni ciljevi (a pre svega LIČNI)

Da bi organizacija učenja počela da se formira bar u naznakama, potrebno je da postoje jasno definisani ciljevi. Deci je teško da krenu u realizaciju neke aktivnosti (posebno dugoročne) ako ne vide njenu svrhu i ciljeve koje treba da postignu. Da bi i vama i deci bilo lakše, pokušajte zajedno da odredite prioritete na nekoliko nivoa. Za početak, to može da bude jedan ili dva nedeljna i mesečna prioriteta. Kasnije možete kroz zajednički dogovor da definišete i dnevne prioritete.

Pročitajte i: Samostalno dete – mali trikovi koji će mnogo pomoći

Isto važi i za ciljeve. Odredite šta bi mogli da budu dnevni, nedeljni i mesečni ciljevi.

Važno je da ciljevi imaju ove karakteristike:

  • Konkretni i dovoljno jasni: dovoljno specifični i ako je moguće, zapisani kako bi dete nedvosmisleno razumelo šta oni znače i svakodnevno ih pratilo.
  • Merljivi: dovoljno smisleni tako da sadrže bar neku kvantitativnu odliku kako bi dete moglo da razmotri da li je i u kom stepenu cilj ostvaren. Na primer: Kada je vreme za učenje? Koliko traje taj period dana? Koliko zadataka uraditi na nedeljnom nivou?
  • Dostižni: kako bi dete moglo da ostvari ciljeve, treba da budu u skladu sa njegovim mogućnostima i drugim ličnim karakteristikama.
  • Realistični za dete: u dovoljnoj meri usklađeni sa realnošću i nenametnuti spolja (predlog je u redu, ali ne i direktno nametanje). To znači da su ti ciljevi lični, u skladu sa potrebama deteta i uslovima koje ima za učenje. Na primer, pitajte dete: Koliko možeš vremena da provedeš nad lekcijom? Koliko misliš da je dovoljno urađenih zadataka za tu ocenu (koju želiš)?
  • Vremenski oročeni: Potrebno je da svaki cilj ima rok kako biste i vi i dete imali uvid u napredak do odrešenog trenutka.
Radna atmosfera (ne samo radni sto)

Većina nas na samo pominjanje radnog prostora pomisli na čist radni sto i udobnu stolicu za dugo sedenje. Međutim, to nije poenta „radnog prostora“ za dete. Detetu je potrebna atmosfera za učenje, a ne za osmočasovni rad na radnom mestu. Potrebna je radna atmosfera. To znači da postoje paralelno i slobodu i ograničenja. Pored toga, to znači da dete može u svom vidnom polju da ima neki prostor za zapisivanje (bela tabla ili zalepljen veći format belog papira oko stola ili iznad njega). Tu bi moglo da zapisuje svoje misli ili osećanja dok uči, ali i neka pitanja ili ideje ukoliko se javljaju. Tu je takođe i prostor za ciljeve. Jedan od načina da se dete obaveže na ostvarenje ciljeva pomenutih iznad je da ih svojom rukom zapiše. Pisani trag je materijalni trag, nije samo obećanje ili želja. Tako će svaki put kada pogleda svoj radni prostor moći da pogleda ciljeve i prati svoj napredak. To može da bude čak i zabavno jer je to slično kao u video-igricama (prelaze se nivoi, skupljaju se poeni, osvaja se nagrada posle svakog stupnja itd.)

Bez osuđivanja (zlatno pravilo)

Organizacija učenja se takođe uči. Budite strpljivi, spremni na padove i nezadovoljstvo (što detetovo, što vaše) i pokušajte da ne osuđujete. Pojava da se dete odmah složi sa svim predlozima i usvoji nove načine organizacije učenja, više je izuzetak nego pravilo. Organizacija učenja dolazi polako i postepeno zato što je ta radnja neprijatna i zahteva samodisciplinu. Potrebna je određena zrelost deteta da usvoji i zaista izgradi radne navike. To objektivno nije nimalo lako. Zato, ako vidite i mali pomak, tračak volje za promenom ili praćenje ciljeva bar jedan dan, to je velika stvar. Onda pružite podršku da se tako i nastavi. Ipak, ukoliko primetite da je dete duže vreme demotivisano i da mesecima ili godinama ne uspeva da izgradi radne navike, u redu je da se obratite psihologu ili drugom stručnjaku za pomoć. Niste sami. Naprotiv.

Piše: Tamara Kostić, psiholog i savetnik u oblasti učenja

Instagram: @ucenje_za_tebe