Klinički psiholog o odnosu majka-ćerka i zašto NE TREBA da budu drugarice

Psiholozi tvrde da je odnos majka-dete prototip svih kasnijih odnosa koje će dete u životu imati. Majka je za dete prvi objekat ljubavi, sigurnosti i osnova za izgradnju bazičnog poverenja u ljude.

Još specifičniji je odnos majka-ćerka, jer je majka ovde osnov za buduću polnu identifikaciju. Majka je za ćerku prenosilac svih kulturoloških očekivanja vezanih za njen pol, te u zavisnosti od toga kako majka obavlja svoju ulogu žene i ćerka formira sopstveni skup vrednosti. Na taj način, majka u velikoj meri utiče na izgradnju identiteta deteta.

Majka je takođe veoma zaslužna za stil emocionalnog reagovanja koji će ćerka usvojiti, jer svojim modelom sugeriše šta je društveno prihvatljivo ispoljavanje emocija. Otud devojčice često imaju problem sa ispoljavanjem ljutnje, dok je ispoljavanje tuge za ovaj pol sasvim opravdano.

Što se same mame tiče, rođenje ćerke je za nju veliki izazov, jer se od nje očekuje da je oblikuje kako valja. Zato je ovo ujedno i veliki pritisak za majku. Međutim, svaka majka, ukoliko želi zdravo i sretno dete, mora da ima na umu da je njegova psihofizička dobrobit u tesnoj sprezi sa psihofizičkom dobrobiti same majke. Zato je od presudnog značaja da rođenjem deteta majka ne prestane da vodi računa o sebi. Majke, a pogotovo majke devojčica, se obično toliko usmere na razvoj deteta i na eventualno “ispravljanje grešaka”, da zapuste sebe, neshvatajući da time i ćerkama šalju pogrešnu poruku. Ćerke bi trebalo da obogate naš život, a ne da ga zarobe.

Kako se on menja?

Odnos majka-dete se stalno menja tokom njihovog života, ali se mogu izdvojiti dve ključne i univerzalne faze. U prvoj fazi, dete je gotovo potpuno stopljeno sa majkom i ona je njeno jedino polje identifikacije. U tom razdoblju majka se doživljava kao apsolut, kao neko čiji se stavovi i vrednosti slepo slede i ne dovode u pitanje. U drugoj fazi, koja se javlja na starijem uzrastu, u život lagano ulaze drugi uzori, čime se ćerka udaljava od majčinog prototipa i zadobija individualnost. Iako majke manje ili više teško doživljavaju ovo udaljavanje, moraju znati da je ono upravo znak da su obavile dobar posao. Ne treba da žalimo što je devojčica krenula svojim putem, naprotiv, ova vest treba da nas raduje.

Kažu da se ćerke negde oko treće godine okreću očevima, kada majke osećaju da su “izgubile” ćerku. Ovaj odnos je naročito “klizav” u pubertetu, kada se ćerke i majke gotovo po pravilu ne razumeju i netrpeljivost je izražena. Kako se majke prilagođavaju novim okolnostima i na koji način mogu da se približe ćerkama?

Ideja da se devojčice oko treće godine okreću očevima, a dečaci majkama datira iz Frojdove teorije seksualnosti, u kojoj je kroz priču o Edipovom i Elektrinom kompleksu objašnjen ovaj “prelaz”. Onaj ko je pobornik psihoanalitičkih učenja braniće takav koncept. Iz sopstvenog iskustva, jer imam ćerkicu od 4 godine, mogu da zaključim da se ovakav obrt ne mora nužno desiti. Važno je shvatiti da odnos majka-ćerka nije statična kategorija, već dinamički proces, što uostalom važi i za bilo koji drugi odnos ljubavi. Moramo se neprestano investirati u odnos sa decom, gajiti i razvijati odnos poverenja, bliskosti i iskrenosti. Svakako da postoje “izazovne” faze, koje nemaju strogo ograničeni period javljanja, već zavise od svakog konkretnog deteta, a i mame. Zadatak nas roditelja, kao starijih i iskusnijih, je da nađemo načina da ovakve faze uspešno prevladamo.

Postoji više modela majki – od one koja sve kontroliše, preko stroge, ali bliske, do majke drugarice. Kako izgleda najzdraviji model i da li se on generacijski nasleđuje?

U literaturi se navodi da postoje dve glavne dimenzije za razmatranje odnosa roditelj-dete, čijom kombinacijom dobijamo 4 vaspitna stila. Te dimenzije su topao-hladan roditelj i blag-strog roditelj, a vaspitni stilovi koji iz njih proizilaze su blag i topao roditelj, blag i hladan roditelj, topao i strog roditelj i hladan i strog roditelj. Na obimnim istraživanjima širom sveta zaključeno je da je najzdraviji vaspitni stil topao i strog roditelj, jer njime dete dobija jasnu poruku da je voljeno uz jasno postavljene granice i uvid da je roditelj autoritet.

Ne možemo reći da se vaspitni stil generacijski nasleđuje, jer čim pričamo o nasleđivanju impliciramo da je nešto deo naše genetike, a time i da je nepromenljivo. Na sreću, vaspitni stil se može menjati i korigovati, a inicijalno verovatno nastaje učenjem po modelu, odnosno posmatranjem toga šta su naše majke radile kada smo bili mali. Treba uzeti u obzir i to da se trendovi vaspitanja dece progresivno menjaju i da na njihov izgled značajno utiče i naše socijalno okruženje (komšinice, prijateljice, koleginice) čije predloge uvažavamo ili diskreditujemo.

Mnogi stručnjaci tvrde da majka nikada ne bi trebalo da bude drugarica svojoj ćerki, ali često čujemo baš to – “majka mi je kao drugarica”. Kakav je vaš stav po tom pitanju, da li je to moguće i šta zapravo znači?

Drugarica je neko pred kim obično nemamo tajni, kome sve pričamo, čak i najintimnije stvari. Majka bi trebalo da je nešto drugo. Svakako da bi sa majkom trebali da negujemo odnos poverenja i iskrenosti, ali neke granice moraju da postoje. Psiholozi smatraju da osnov zdravog majka-dete odnosa treba da počiva na stvaranju sigurne, bliske, tople veze, ali da je sledeći razvojni zadatak majke da detetu obezbedi mogućnost za separaciju i individuaciju. To znači da majka treba da podrži dete u njegovom nastojanju da se razvija kao samostalna, nezavisna individua. Biti sa detetom drugarica, u smislu deljenja svih sadržaja, čini se da nije najbolja opcija za detetov razvoj. Dete mora naučiti da postavlja granice i pravi diskriminacije između odnosa. Nijedan odnos ne treba da pretenduje na sveobuhvatnost. Biti nekome sve, u smislu simbioze, je nezdravo. Dvostruki odnosi pokazuju svoje očigledne manjkavosti i na drugim poljima (npr. biti u vezi sa svojim šefom), pa tako i ovde. Majka je majka, a pokušajem da bude drugarica sigurno da gubi neke majčinske “privilegije”.

Da li je majka koja nastoji da pomogne ćerki da postane ono što želi, ne kontrolišući svaku njenu misao i radnju, da joj priskoči u pomoć i pokaže da ima poverenja u nju, gotovo sigurno može da računa da će joj ćerka uzvratiti naklonošću?

Čak i kada se majka ponaša kako ste opisali, nema garancije da će zadobiti ćerkinu naklonost. U većini slučajeva verovatno hoće. Međutim, roditelji su nam primarni uzori za identifikaciju, ali ne i jedini. Sekundarni uzori (nastavnici, vršnjaci, medijske ličnosti), takođe vrše svoju ulogu u procesu socijalizacije pojedinca. Na nekim stupnjevima razvoja (npr. u pubertetu) ovo su čak jači uzori. Ako takvi uzori, iz bilo kog razloga, usmeravaju dete na put koji je u velikom raskoraku sa očekivanjima roditelja, roditelji mogu i pored silnog truda izgubiti detetovu naklonost. Zato je veoma važno negovati otvorenu komunikaciju sa detetom i biti u toku sa onim što mu se dešava (naravno ne u smislu kontrolisanja deteta).

Šta kada ćerke apsolutno kopiraju majku? A, šta kada odu u njenu krajnost?

Mi nismo samonikli i prirodno je da kopiramo svoje primarne figure. Ako je ćerka u majci našla pozitivnog uzora i ukoliko joj se dopada odnos koji je sa majkom izgradila, ne vidim nikakvu prepreku čak ni u apsolutnom kopiranju (premda ipak verujem da ono na taj apsolutan način i nije moguće, jer je svako jedinstvena individua i niko nije nečija potpuna replika). Sa druge strane, ukoliko je majka bila nepovoljan uzor, rezonovati po principu “samo da ne budem kao ona” je takođe u redu.

Da li je to što smo njena preslikana kopija ili njena krajnost recept da ćemo se, u prvom slučaju, u budućnosti dobro slagati, a u drugom da nećemo nikada moći da uspostavimo bliskost i razumemo se?

Sklona sam da verujem da u području međuljudskih odnosa generalno ne postoje recepti, pa tako ni u ovom slučaju. Ako napravimo paralelu sa partnerskim odnosima, jasno se vidi da sličnost dve jedinke ne garantuje nužno i njihovo slaganje, kao i obrnuto. Isto je i sa majka-ćerka odnosom. Postoje slučajevi u kojima se ćerka svesrdno trudi da postane majčina verodostojna replika, ali je uprkos tome majka ta koja je uvek nezadovoljna i smatra da njena ćerka može i bolje od toga. Takođe, svedoci smo situacija gde je ćerka sušta suprotnost majci, ali je majka ponosna na ćerku, upravo jer je izbegla zamku da ponovi njenu “neslavnu” sudbinu.

Kažu da ćerke počinju da razumeju majku tek kada se i same ostvare u toj ulozi. Da li je to mit ili istina?

Mislim da je malko komplikovanije od toga. Tačnije, ćerka će zadobijanjem roditeljske uloge biti spremnija da razume ponašanje svoje majke ako deli slične vrednosti vaspitanja ili slične obrasce emocionalnog reagovanja kao njena majka. Na primer, ako je njena majka bila veoma brinuća figura koja je zbog toga vršila stalan nadzor nad detetom, vrlo verovatno su majka i ćerka na nekom stupnju razvoja njihovog odnosa nailazile na neslaganja. Sada, kada je ćerka i sama postala majka, ukoliko i ona preterano brine za sigurnost svog deteta, nalaženjem opravdanja za sopstveno reagovanje ujedno će opravdati i prethodno reagovanje svoje majke. To može biti osnov za bolje razumevanje i skladniji odnos majke i ćerke. Međutim, ukoliko se majka i ćerka veoma razlikuju po načinu shvatanja i obavljanja roditeljske uloge, sasvim je moguće da će se u budućnosti javiti nova nerazumevanja.

Izvor: Novosti