Ko nam to krade decu od nas samih? Gde grešimo dok ih volimo?

Bio sam na „otvorenim vratima” kod svog sina u njegovoj gimnaziji. Ima 17 godina i slabe ocene, ali mislim da je fin momak. Svira gitaru, ima bend i u pubertetu je. Njegova priroda kao i svih nas u tim godinama doživljava zemljotres. Formira se da bude svoj. Razvučen odjednom na četiri strane sveta otkriva život.

Došao sam malo ranije. Nisam prvi put ovde. Kao bivši ponavljač brinem za svoje dete kao i svaki roditelj. Vreme je grozno u kom odrastaju. Već im je svaljeno na leđa da moraju sami da preuzimaju odgovornost neadekvatnu njihovim godinama.

Sedim na klupi u hodniku. Prepoznaju me neke srednjoškolke, kikoću se i pozdravljaju me sa puno poštovanja. Baš lepo da i toga još ima. Gledam momke koji promiču ispred mene. Tako su već grubi, prerano sazreli. Nisu oni krivi što su takvi već društvo koje nije briga kakva mu je budućnost. Oni postaju učesnici okrutne igre preživljavanja. Samo lična sreća im može pomoći da se snađu i prođu kvalifikacije. Siromaštvo diktira pravila da nema za svakog. Veseli su, bezbrižni i nesvesni. Mladost je jedino što čovek dobija ,a ostalo mu u životu ostaje kad nje nestane. Vidim, neka žena kod dežurnog učenika traži istog razrednog starešinu koji i meni treba. Ne mogu da provalim da li je moje godište ili ne. Izgleda gradski. Evo ga i on, stiže sa dnevnikom ispod miške.

Poziva nas da uđemo u zbornicu. Sedamo ispred stola na kojem leži dnevnik. Prva počinje ta žena, traži da vidi ocene svoje ćerke. Razredni odgovara da ne može da joj pokaže jer ih ona jednostavno nema zbog toga što ne dolazi u školu. „Nije ni danas u školi”, reče razredni. „Znam”, odgovori njena majka, „eno je kod kuće, spava”. Dobija savet da ispiše svoju ćerku iz škole da ne bi izgubila pravo na školovanje. Žena je u frci, što je i normalno. Raspituje se kako da spasi svoje dete, pritom se izvinjavajući što oduzima toliko vremena. Kažem da nema problema, dajući joj doznanja da saučestvujem u njenom problemu. Žena odlazi.

Dolazi red i na mene. Od poslednjeg puta i mog pritiska u vidu neromansirane priče šta može da mu se desi ako ne pazi, prošaranu visokom frekvencijom upozorenja, dobijam izjavu od razrednog da je popravio ocene, ponašanje i da ima manje izostanaka. Prošli put samo što nisam oslepeo od oštrine jedinica kojih je bilo mnogo. Sada je situacija bolja. Dobro se osećam; koliko je mogao, shvatio je ozbiljnost svoje situacije. Čovek se štimuje celoga života u potrazi za harmonijom svog akorda koji ga predstavlja celom svetu. Zadovoljan ustajem i izlazim iz zbornice.

Evo i njega, znojav. Gubili su fiziku, igrao je fudbal. Pitam ga da li ima majicu da se presvuče, lakonski odgovara da će je svući i na golo telo duks navući. Gledam ga. Izgleda nežno i nezrelo. Idemo ka izlazu iz škole i dvorišta. Klinci se podgurkuju i pozdravljaju se s njim, gotive ga. Prilazi neka devojčica i ljubi ga u obraz u prolazu, pitam ga ko mu je to? Kaže da nema pojma, pravi se važan. Kao i ja nekad. Kad se osmehne liči na mene. Pitam ga da li mu treba koja kinta? Naravno da mu treba. Dajem mu, kao i svaki ćale svom sinu. Grlim ga i ljubim u obraz. Samo jedno ćao i neizostavni osmeh sa moje i njegove strane. Dobro mi je. Javljam nadležnim organima o rezultatu moje posete njegovom školovanju. Kad sam obavio sve radnje koje se odnose na njega prođe mi kroz glavu događaj u vezi sa majkom i ćerkom. Ona spava dok majku boli glava.

Ko nam to krade decu od nas samih? Ko nam uzima vreme namenjeno njima? Gde grešimo dok ih volimo? Bože, čuvaj nam decu, moli te jedan od roditelja.

Autor: Cane Partibrejkers

Izvor: Politika