Kritični faktori u vaspitanju dece ili dovoljno dobar roditelj

 

Šta je EQ, koliko je bitan i kako ga unaprediti?

 
Knjiga Emocionalna inteligencija, Lorensa E. Šapira, zasnovana je na istraživanju koje je obavljeno na univerzitetima, bolnicama, savetovalištima, kao god i na iskustvima dosadašnje nauke koja tretira ovaj osetljivi problem.
Termin emocionalna inteligencija prvi put su upotrebili 1990. psiholozi Piter Salovej sa Harvarda i Džon Majer sa Univerziteta Nju Hemšir. Bio je korišćen ua opisivanje emocionalnih osobina koje se čine značajnim za uspeh: empatija, izražavanje i razumevanje osećanja, kontrolisanje temperamenta, samostalnost, prilagodljivost, omiljenost, rešavanje problema razgovorom, upornost, ljubaznost, nežnost, poštovanje. U javnost je ovaj koncept uveo Danijel Goulman 1995. bestselerom Emocionalna inteligencija. Iste EQ osobine koje su važne u vaspitavanju dece, važne su kasnije na radnom mestu ili u braku, u stvari, važne su i u samoći kad se razračunavamo sa svojim psihičkim energijama koje često nije jednostavno kanalisati. IQ je mnogo lakše izmeriti nego EQ. Vekslerova skala inteligencije meri i verbalne i neverbalne sposobnosti, uključujući pamćenje, rečnik, razumevanje, rešavanje problema, apstraktno mišljenje, percepciju, obradu informacija i vizuelno-motorne veštine. Opšti faktor inteligencije, ovako izmeren, smatra se stabilnim posle dobi deteta od 6 godina. EQ je nejasnija kategorija i egzaktno ju je teško uhvatiti, ali bez obzira na to EQ jeste koncept od izuzetnog značaja. Salovej i Majer su EQ definisali kao sposobnost praćenja svojih i tuđih emocija. Iako ne možemo izmeriti stepen samopouzdanja, empatičnosti ili brižnosti oko drugog, vrlo lako ćemo zapaziti ova svojstva (ili njihovo odsustvo) u svojoj deci i naslutiti njihov nemali značaj. Često među političkim vođama možemo prepoznati prvorazrednu inteligenciju i drugorazredni temperament i obrnuto. Retki su na javnoj sceni ljudi sa idealnim odnosom karakternih i intelektualnih osobina, a i kad se pojave, ispostavi se da su odveć valjani za društvo koje im nije doraslo… Ono što je ekstremno važno jeste činjenica da je EQ mnogo manje genetički predisponirana od IQ-a. To roditeljima i obrazovnom osoblju pruža mogućnost da posreduju tamo gde je priroda bila škrta. U poslednje vreme od, recimo, pola veka učinjeno je mnogo na opamećivanju dece, IQ se povećala progresijom Flinovog efekta, ali ako EQ merimo mentalnim zdravljem i drugim sociološkom statistikom, možemo zapaziti da se današnja deca nalaze u mnogo gorem položaju od prethodnih generacija. Društvene promene su neminovne, tempo života jeste ubrzan, svedoci smo tehnološke revolucije interneta koji je ubrzao komunikaciju do neslućenih razmera, ipak mi i dalje možemo da uradimo puno toga, možemo da vaspitanjem oblikujemo srećan, zdrav i kreativan naraštaj. Šapiro kaže da je ključ u promeni neuroanatomije mozga. Šta to znači?
mozak-300x260Kako funkcioniše mozak?
Postoji korteks (često ga imenuju i neokorteksom) i režni sistem zadužen za emociju. Najkraće rečeno, njihova kooperativnost određuje EQ. Korteks, doslovno misaona kapa, debljine oko 3 mm, obmotava velike cerebralne hemisfere mozga, karakteristika je prvenstveno ljudskih jedinki i predstavlja naš evolutivni profit u trgovini sa vremenom. To je misaoni deo mozga, pomaže nam da imamo uvid u svoja osećanja, da ih (i osećanja i uvide) analiziramo i profiltriramo u neki logični red. Režni sistem, o kojem se često govori kao o emocionalnom delu mozga, leži duboko u cerbralnim hemisferama i reguliše emocije i porive. To je jezgro mozga koje reaguje brže i silovitije. Ovaj sistem uknjučuje i hipokampus gde se odigrava emocionalno učenje i gde su smeštena emocionalna sećanja, i amigdalu koja se smatra emocionalnim kontrolnim centrom. Postoje specifične emocionalne funkcije delova mozga, ali njihova interakcija, u stvari, određuje emocionalnu inteligenciju. Korteks nam omogućava da procenimo naše emocije i instinkte i da odreagujemo u skladu sa društvenim kontekstom u svakom smislu. Džejms Kagan, psiholog sa Harvarda, razvio je teoriju da temperament deteta odražava specifično urođeno emocionalno kolo u mozgu. Naime, bojažljivo dete rađa se sa amigdalom koja se lako pobuđuje, verovatno zbog nasleđene predispozicije i, ako se neuroputevi između amigdale i korteksa ne razvijaju, imaćemo društveno inhibirano, stidljivo, fobično dete. Preterano osetljiv emocionalni mozak se, međutim, može smiriti i zaslugu za to će imati vaspitanje. Kagan smatra da se može bukvalno promeniti to kolo unutar mozga. Preterano zaštitnički stav prema detetu, onemogući će mu da kroz teškoće stvori neuroputeve do svog korteksa. Neprestalno izlaganje teškoćama i izazovima (naravno, u razvojnim granicama), može stvoriti izuzetno međudejstvo mentalnih energija. Npr. decu moramo učiti ne samo iščitavanju emotivnih poruka kroz govor, tj. verbalizovanju emocija, nego i govoru tela, pogleda, izraza lica, tona glasa, energičnosti stava i sl. Ranjivu decu ne treba preterano štititi, nego im dozvoliti da pokrenu svoje mehanizme (i odgovornosti) u filtraciji stresa. Takođe, neprestalno hvaljenje i podrška može da štete, umesto da koriste, ako se ne vezuju za objektivne uspehe ili za ovladavanje nekih određenih veština naše dece tj. učenika. EQ, kao i IQ, ima svoje razvojne odrednice. Do sedme godine deca veruju u svoje sposobnosti, a tek između 8. i 12. godine stiču realističniji uvid u to šta stvarno mogu, a šta ne, i šta mogu postići većim ili manjim naporom. Shvatanje da napor može da nadoknadi sposobnosti, postaje kritičan faktor u vaspitanju dece. Stoga, ako nagrađujemo napor mnogo više nego uspeh, naša deca mogu razviti dobre radne navike i druge veštine vezane za rad i trend koji je stavio znak jednakosti između unutrašnjeg zadovoljstva i društvenog uspeha dovesti konačno u pitanje. Konačno, ako naglasimo i samo jedan aspekt emotivne inteligencije, efektom grudve koju valjamo po snegu, stvari će se menjati na bolje i EQ će rasti.
Ključna reč je odgovornost
Postoje 3 opšta roditeljska stila: dikatatorski, blagi i atoritativni roditelj. Deca iz diktatorskih porodica imaju najniži stepen samopoštovanja u poređenju sa decom iz porodica druga dva tipa. Blagi roditelji su odveć popustljivi, pasivni kad treba da se postavi ograničenje i uzvrati na neposlušnost, jer očito nemaju jasne ciljeve. Autoritativni roditelj uspeva da dovede u ravnotežu jasna ograničenja sa intimnom porodičnom atmosferom. Roditelji koji imaju autoritet daju smernice, ali ne nameću krutu disciplinu, objašnjavaju svoje postupke i dozvoljavaju deci da imaju uticaja na donošenje važnih odluka, uvažavaju samostalnost svoje dece, ali i zahtevaju visok standard odgovornosti prema porodici, drugovima, široj zajednici. Ključna reč je: odgovornost. Studije pokazuju da deca ovakvih roditelja imaju visok stepen EQ, samouverena su, samostalna, maštovita, prilagodljiva i omiljena. Naravno, uglavnom su roditelji mešavina ova navedena tri tipa, u nekim aspektima strogi, u nekim blagi. Koje su onda strategije da se zauzme optimalni stav prema detetu? Pogledajmo:
Pozitivno staranje
Pozitivno staranje je davanje emocionalne podrške detetu na način koji ono jasno prepoznaje i pretpostavlja aktivno učešće u emotivnom životu deteta. Otvoren i brižan odnos prema detetu ima dugoročan efekat na razvijanje pozitivne slike deteta o sebi, na uspešno nošenje sa problemima, i, nećete verovati, na njegovo fizičko i mentalno zdravlje! Dr Rasel Berkli, jedan od vodećih stručnjaka za probleme poremećaja pažnje učenika, preporučuje da se roditelji pozabave svojom decom barem 20 minuta dnevno i da za to specijalno vreme stvore opuštenu atmosferu entuzijazma i uvažavanja, što podrazumeva da se dete pohvali za primerno ponašanje, ali da se izbegava laskanje (Ti gradiš zaista veliku kulu! Ne: Ti najbolje gradiš kule! Napravio si najveću kulu! i sl.); da se učestvuje u aktivnostima igre i da se proprate (opišu) emocije deteta, ma kakve one bile (Izgleda da ti se baš sviđa što se ona dvojica rvu! Nisi ljut, izgleda da baš uživaš!); da se ne postavljaju pitanja i ne izdaju naređenja.
1329139069_314844358_1-Slike--Cuvanje-dece-Pancevo
Pozitivna disciplina
Mnogo je teža od pozitivnog staranja. Ona počiva na nekolikim principima:
– sačiniti jasna pravila i držati ih se (zalepiti ih na vidno mesto)
– dati upozorenja i uputstva kad se dete ne ponaša kako treba
– hvaliti i odobravati lepo ponašanje, ignorisati razmaženo ponašanje kome je cilj da se privuče pažnja
– razgovarati o vrednostima, pravilima
– za prekršeno pravilo primeniti odgovarajuću kaznu (treba biti istrajan i održati ono što je obećano, prema tome, i ne pretiti nečim što se ne misli uraditi)
– prekoreti dete ali ne tako da ono stekne rđavu sliku o sebi (grditi ono što je učinilo a ne njega lično)
– dopustiti detetu da doživi logične posledice svog pogrešnog ponašanja (osim kad su one opasne)
– primeniti tzv. tajmaut kao disciplinsku meru što podrazumeva da se dete izoluje na kratko (za svaku godinu života po jedan minut, npr. trogodišnje dete za kaznu tri minuta boravi u ćošku)
– oduzimanje privilegija za stariju decu (zabrana gledanja TV-a, video-igara, zabrana telefonskog razgovora, poseta drugova i sl.)
– ispravno ponavljanje neke akcije koju je dete odradilo aljkavo (npr. ulazak bez pozdrava i bacanje stvari i školske torbe treba da se izvede 20 puta na ispravan način) Ova tehnika donosi brze rezultate!!!
– bodovanje ponašanja sa jasnim i realnim pravilima o tome šta donosi pluseve a šta minuse; pri tome se ne boduju pozitivna ponašanja koja treba da su deo pozitivnih navika, kao što je pranje zuba, nameštanje svog kreveta i tome sl. Pozitivni bonus se može i unovčiti.
TV i kompjuter – jeftine dadilje
Šapiro misli da se ove aktivnosti moraju svesti na zdravu meru. Istraživanja pokazuju da mali Amerikanci u proseku (kad se sati saberu) provedu jedan ceo dan u sedmici ispred TV- a. On preporučuje TV dijetu (uključiv i igrice na računaru) od dva sata dnevno! Roditelji treba malo da zavrnu rukave pa izvade društvene igre iz fijoka, pozajme knjige iz biblioteka, sačine listu hobija, upišu decu na neku sportsku aktivnost.
Moral
Temelj vaspitanja Šapiro vidi u moralu. Deci treba govoriti šta je dobro a šta loše i na toj podeli opstojavati, ali jednako i sami roditelji moraju da porade na svom karakteru, da sve ne bi ličilo na parodiju (ono kad roditelj koji puši uči dete da je pušenje štetno, alkoholičar insistira na neuzimanju alkohola…) Pored toga što deca treba da razvijaju interesovanje, obzir i osećaj odgovornosti za dobrobit i prava drugih kroz dobročinstva, samilost, nežnost prema ojađenima, treba da znaju i za osećaje srama, krivice i prezira prema kršenju moralnih normi.
Podsticanje empatije
Sposobnost uživljavanja ili primećivanja emocija drugih pružaju veću mogućnost za intimu u odnosima (sa supružnicima, prijateljima, decom). Stručnjaci za razvojnu psihologiju ističu da postoje dve komponente empatije: emocionalna reakcija prema drugima (razvija se tokom prvih 6 godina) i spoznajna reakcija (stepen shvatanja perspektive onog drugog dece starije od 6 godina). Imati osećaja za osećaje drugih spada u veštinu empatije EQ. Dečaci su susretljivi jednako koliko i devojčice, ali su spremniji kod fizičkog tipa aktivnosti, dok su devojčice sklone da budu od psihološke pomoći. Kada su deca neljubazna, neobazriva ili čak okrutna, razlog treba potražiti u porodici. Ako želimo da naše dete ima osećaja za druge, treba da podignemo rampu očekivanja. Sopstvene želje i potrebe ograničene su potrebama i željama drugih. Pravi čovek, veli Šapiro, ponizan je i suzdržan, osetljiv na osećanja i razmišljanja drugih. Naša deca treba da se uče čojstvu. A roditelji se, u stvari, plaše dečjeg neslaganja i odbijanja.Ako želimo da naša deca budu brižna i odgovorna, onda to od njih moramo očekivati! Već bi i trogodišnje dete trebalo učiti tome da pomaže u jednostavnim poslovima. Ciceron je rekao: Ljudi se ni na koji način ne približavaju bogovima koliko čineći dobra dela drugima! Jednostavna dela, ispunjena obzirnošću, duboko utiču na ljudski život naših bližnjih. Nežnost treba učiniti porodičnim i ličnim projektom. Kad brižnost postane navika, deca je se neće moći zasititi. Altruizam je hrana za dušu i naša deca se altruizmu mogu naučiti.
rad-sa-nadarenom-decom-u-školi-400x250
Iskrenost i integritet
Deca počinju da lažu čim progovore, ponekad i pre! Do treće godine deca nemaju razvijenu ni spoznaju, ni jezik u tolikoj meri da primete da postoji direktna veza između onoga što govore i onoga što rade. Do četvrte godine shvataju da je laganje u cilju obmanjivanja loše i postaju fanatični borci za istinu reagujući gnevom ako ih roditelji u nečemu ne ispoštuju. Kako rastu, deca uče razliku između vrsta laži. Najgora je ona laž kada se govori neistina da bi se izbegla kazna. Nije loša laž koju izgovaramo da bismo poštedeli nečija osećanja. (Baš si elegantna u toj haljini!) Altruistička laž je ona kojom nekome pomažemo. (Nije on kriv što je upao u baru, ja sam mu rekla da dođe bliže!) Adolescenti najčešće lažu da bi zaštitili svoju intimu ili da bi izbegli neprilike. Laganje hrani međusobno nepoverenje, ono je znak nepoštovanja osobe kojoj je laž upućena. Hronična laž lako prerasta u druge oblike delikvencije. Često se laže stroži roditelj da bi se zaštitio onaj blaži. Deci se ne mora reći baš sve, postoje stvari koje ona i ne treba da znaju, ali to im se onda baš tako i predoči.
Intima i strah roditelja
Jedna od najvećih napetosti između roditelja i dece jeste sve veća potreba deteta za intimom i sve veća potreba roditelja da zaštite dete i kontrolišu ga, s druge strane. Pre nego što intima postane deo borbe za vlast u kući, može se razgovarati na temu odgovornosti roditelja da se deca zaštite od loših uticaja ili obrnuto. Izgradnjom poverenja i otvorenosti, dete će imati manje potrebe da nešto krije. Na kraju krajeva, može se napraviti lista onoga što roditelji treba da znaju i onoga što ne treba da znaju, što bi adolescentu ipak pružilo osećaj intime koji je, konačno, prirodna potreba.
Negativne emocije: stid i krivica
Greška koju, po ovom autoru, prave previše popustljivi roditelji je u tome što se negativne emocije pokušavaju da neutralizuju ili ignorišu kao loše i nepoželjne. Negativne emocije stida i krivice deo su široke palete osećanja i ne moraju biti prognane. Gubitkom jedne boje, gubi se i milion drugih nijansi. Ako se osećaj krivice javlja kad dete smatra da nije zadovoljilo svoj standard, onda on može biti podsticajan. Šapiro podvlači da su istraživanja, a i iskustvo svakog od nas, dokazali kako se negativne emocije bolje pamte, svi se, naime, jače sećamo situacija u kojima smo doživeli u detinjstvu neku sramotu ili osećanje krivice zbog nekog nevaljalstva i to zato što je prilikom doživljavanja ovih emocija korteks zaobiđen a doživljaj zapamćen u amigdali, centru za emocionalno učenje. Ispada da iskustvo u koje je uključeno neko ekstremno osećanje, ima značajniji i neposredniji efekat na razvoj ličnosti. Izazivanje osećanja stida treba smatrati legitimnom strategijom kad sve druge zataje, a ispostavilo se da kod mladih delikvenata, koji často pate od odsustva empatije, ovaj metod ostavlja i emocionalno i saznajno zaveštanje. Metod se može smatrati humanim tek ako je reintegrativan tj. ako se podrazumeva kajanje, oproštaj i ponovno prihvatanje, dakle, ovo je vid obrednog oproštaja gde je zapravo pažnja usmerena na grižu savesti kojoj je funkcija da bude budni korektivni faktor u ponašanju. Pošto postoji previše zloupotrebe ovih emocija, potrebno je biti vrlo obazriv, te je poenta u tome da se nađe mera u tome šta je u najboljem interesu deteta. Moralne emocije se mogu probuditi sistemom jasnih pravila i jasnih kaznenih poena. Dete, koje nije obeshrabreno kaznom, treba samo da sačini listu sopstvenih kazni za svako pravilo. Ako neodgovorni postupci vašeg deteta povrede nekog drugog, ne treba se ustručavati od prirodne emotivne reakcije (ispoljavanja nezadovoljstva i sl.) i primerene kazne. Takođe, ne treba odmah požuriti sa utehom. Veliku pažnju treba posvetiti izvinjenjima. Ako treba i pisanim. Izvinjenje ne sme biti formalno, već iskreno, i na zahtevu za iskrenim razumevanjem, pokajanjem i izvinjenjem se mora ustrajati.
 
Prikazuje: Ljiljana Ćuk
Izvor: http://www.ljiljanacuk.com/