Lepe devojčice se ne ljute!

Ljutnja je vrlo kontroverzan osećaj. S jedne strane sa sobom nosi mnogo energije, ali često je doživljena kao negativan osećaj koji ne smemo pokazivati. Ljutnja je divlja i nesocijalizovana i nepoželjna. Ljutnja je agresivna, a svojim vaspitnim postupcima težimo da decu naučimo prihvatljivim, saradljivim osećajima i ponašanjima.

Foto: Canva

No, ljudi moji, ljutnja je divan i nužan osećaj. Ljutnja je urođena i biološki zadata emocija.

Javlja se kod svih ljudi i evoluciono je važna. A kad neki oblik ponašanja, osećaja ili bilo koja telesna funkcija opstaje milionima godina, znači da nam i te kako koristi. To znači da su tokom našeg razvoja kao vrste opstajali oni pojedinci koji su mogli da se ljute jer im je to pružalo veću mogućnost opstanka. Kako?

Šta ljutnja zapravo radi?

Ljutnja nas štiti i javlja se kad neko ili nešto prelazi naše granice. Sa sobom nosi mnogo energije koja nam služi da bismo mogli da se obranimo. Tada vidimo da i deca i odrasli kada su ljuti viču, ustaju, žustro hodaju, bacaju stvari, lupaju vratima ili se bace na pod u ispadima besa. Naravno, intenzitet ljutnje i njene manifestacije zavise od temperamenta i sposobnosti samoregulacije i nisu kod svih jednaki, pa će na isti događaj različita deca reagiovti vrlo različito. No, upravo zbog snažne energije koja se oslobađa kad smo ljuti, štetno je kontinuirano blokirati izražavanje ljutnje jer tada ona ostaje u telu. Ljutnju je važno izraziti na način koji je OK i za nas i za druge. Radi se o mogućnosti samoregulacije osećaja što je jedan od osnovnih vaspitnih zadataka.

Dakle, ljutnja nam govori da neko prelazi naše granice, neko naše pravilo, da nas neko povređuje. Ljutnja nam pomaže da se zaštitimo i izborimo za sebe.

Zbog toga je važno ne zabranjivati je niti je potiskivati.

Lepe devojčice se ne ljute!

Ljutnja je univerzalan osećaj i svi se mi, bez obzira na pol, jednako ljutimo kada treba da se zaštitimo ili izborimo za sebe. No, kulturološki je stereotip da devojčice ne bi smele da se ljute jer to nije lepo, ženstveno, ne priliči im. Ali takvim porukama devojčicama i te kako oduzimamo njihovu snagu i moć da se izraze, zaštite i bore za sebe. A osećaji ostaju u njima i maskiraju se u druge poput tuge, depresivnosti, anksioznosti. Sličan je stereotip vezan za dečake prema kojem dečaci ne smeju plakati, biti tužni ni ranjivi, čime se takođe čini izuzetno velika šteta (ali je to druga tema).

Ljutnja je neprijatan a ne negativan osećaj.

Iako neprijatan za doživljavati, ljutnja je vrlo koristan osećaj koji nam govori da nas je nešto povredilo i služi nam da nas zaštiti. Sama po sebi, ljutnja nije ni pozitivna ni negativna, već bi pozitivni i negativni mogli biti samo načini izražavanja, odnosno ponašanja.

Na pojavu osećaja i potreba ne možemo uticati. Kada se pojave, oni su jednostavno tu. No ono nad čime imamo uticaj i za šta smo odgovorni je ponašanje.

Ljuto dete nije agresivno.

Ljutnja se može izraziti na niz načina:

1. Oni koji su dobri za nas, ali ne i za našu okolinu – nekontrolirani izlivi ljutnje koji povređuju druge bilo emotivno ili fizički, poput agresivnog ponašanja

2. Oni koji su dobri za druge, ali ne i za nas – zadržavanje ljutnje u sebi zbog straha od posledica (poput prekida ili narušavanje odnosa, kazna) ili osećaja krivice ili srama (zbog uverenja da ne bismo smeli da se ljutimo i da smo zbog toga loše osobe)

3. Oni koji su OK i za nas i za druge – omogućavaju jasno komuniciranje toga što nam se događa na način koji ne povređuje druge

Dakle, iako se ljutnja često poistovećuje s agresivnošću, one nikako nisu jednoznačne.

Agresivno ponašanje samo je spoljna manifestacija, odnosno ponašanje u čijoj pozadini može biti ljutnja, ali i niz drugih osećaja.

Cilj vaspitanja je dati deci podršku u razumevanju svojih osećaja, usvajanju njihove samoregulacije, usvajanje prikladnih načina izražavanja i preuzimanje odgovornosti za svoje ponašanje.

Autor: Sanja Ivanušević Grgas, Centar za terapiju igrom