Maja Bugarčić: Smeta mi upiranje prstom u razne krivce za stanje u prosveti, bez samokritike

Našu rubriku „Zapisi iz zbornice“ već duže od godinu dana svojim satiričnim tekstovima „puni“ Maja Bugarčić. Za one koji ne znaju, Maja je profesor engleskog jezika, nekada nastavnik u osnovnoj školi, danas sudski tumač i prevodilac. U sistem i školu se, kaže, razočarala prvog dana kad je ušla u učionicu.

Došla je kao zamena, još veoma mlada, a prvi čas trebalo je da održi osmacima. Njen ulazak, iako je direktor s njom došao da je predstavi, niko nije ni primetio. Graja u učionici se nastavila, a kad je spustila dnevnik na sto, učenik u prvoj klupi glasno je i sočno opsovao svog druga, ne mareći za to što to čini pred nastavnicom.

Maja Bugarčić

Maja je, takođe, majka izuzetno nadarenog deteta. Dovoljno je da u Gugl ukucate ime Tijana Bugarčić i sve će vam biti jasno. Devojčica je slova prepoznavala još u hranilici, sa dve godine, od malena mogla je da ponovi i odsvira svaku melodiju koju čuje. Osnovnu školu, redovnu i muzičku, završila je s lakoćom, ali razočaravši se nebrojeno puta.

Naš sistem ne zna šta bi sa natprosečnom decom. Nastavnici takođe često ne znaju, pa je sve što mogu – da pokušaju da ih ukalupe. Roditelja koji je svestan kakav potencijal njegovo dete ima, to s punim pravom čini nezadovoljnim i ljutim.

Pošto je Maja mnogo puta zbog svojih tekstova bila kritikovana, mislili smo da je vreme da objasni svoj stav prema školi, deci, nastavnicima, roditeljima, sistemu.

Majo, tvoj prvi tekst za Zelenu učionicu bio je o Filipu. Ne znam da li postoji neko ko ga nije pročitao. To je, ujedno i skoro potpuno istinita priča. Gde je Filip sada i da li je njegov talenat prepoznat?

– Nažalost, jedini optimistični deo priče – Filipov odlazak u Hanover sa porodicom – se (još uvek) nije desio. Filip je i dalje ovde, i sve njegove muke koje sam u priči opisala postoje i danas, i jednako su velike. Njegov talenat ne da nije prepoznat, već je i sam Filip počeo da veruje da nije „dovoljno dobar“, i postalo mu je svejedno. Na sreću, ima roditelje koji budno prate situaciju, i rešavaju ovakve probleme na sve raspoložive načine – od privatnih časova muzike do razvijanja njegovih drugih talenata izvan školskog sistema, pokušavajući da mu ponovo izgrade uništeno samopouzdanje.

Naša škola retko prepoznaje drugačiju decu, i kao da ima jedan jedini model „dobrog deteta“ ili „dobrog đaka“. Oni koji se ne uklapaju u tu sliku smetaju, i tako nam promaknu sjajni slikari, muzičari, sportisti, istraživači…

Kao bivši nastavnik, šta najviše zameraš svojim nekadašnjim kolegama?

– Kao u svakoj drugoj oblasti, i u prosveti ima veliki broj ljudi koji svoj posao rade kako treba. Poznajem ih mnogo, i divim se njihovom entuzijazmu koji ne jenjava. Naravno, ima i onih drugih, i takvih sam mnogo upoznala, i ako bih pokušala da izdvojim šta mi najviše kod njih smeta, to bi verovatno bilo upiranje prstom u razne „krivce“ za loše stanje prosvete i položaj prosvetnih radnika, bez pogleda u pravcu ogledala i povremene analize sebe i sopstvenog rada.

Nije normalno da u petom razredu iz biologije deca uče o zelenoj eugleni i heterotrofima, a ne znaju da razlikuju brezu od hrasta, kupus od salate, ili kozu od ovce.

Često ćemo čuti da je kriv „sistem“, a nisam sigurna kako bi se proveli nastavnici koji kasne na nastavu, pričaju telefonom tokom časa, ne pripremaju svoja predavanja, viču na decu i vređaju ih, da se taj sistem ozbiljno promeni, i da se uvedu stroga pravila koja bi neko dosledno primenjivao. Takođe su kriva deca „koja su sve gora i gora iz generacije u generaciju“, nevaspitani su, divlji, ali na kraju godine retko koje dete nema primerno vladanje, a o broju vukovaca da ne govorim. Naravno da je ceo školski sistem katastrofalan, ali mislim da se ovakvo stanje u školama neće rešiti iz Ministarstva, već iz samih škola, kada svaki nastavnik bude radio najbolje što može. Ako ne može, postoji obilje drugih poslova koje može raditi, uostalom – i sama sam izašla iz prosvete u nekom momentu.

A roditeljima?

Iskreno, ne znam šta se sa roditeljima dogodilo. Kada smo mi bili deca, postojao je jedan sistem vrednosti koji se manje-više primenjivao u svim porodicama. Ne sećam se da su moji i roditelji mojih prijatelja bili ovoliko uključeni u sve što smo radili, a naročito u školu, školski program i probleme sa nastavnicima. Škola je bila obaveza dece, a roditelji su bili tu da kupe opremu i knjige, i da idu na roditeljske sastanke. Nisu znali šta pita iz biologije niti da li je engleskinja pregledala domaći. Sada kada su deca koja su rasla po tim standardima postala roditelji, ponašaju se sasvim suprotno. To je svakako nešto što mi smeta – mnogi roditelji kao da idu ispred svog deteta i krče mu put da se dete ne bi mučilo. Odlaze u školu, prete nastavnicima, uče sa decom, rade im domaće zadatke, pitam se da li će ta deca kada odrastu imati samostalnosti makar u rudimentima.

Da možeš da promeniš tri stvari u obrazovnom sistemu, šta bi to bilo?

Na prvom mestu bih drastično promenila nastavne planove i programe i način učenja koji se od đaka traži. Nije normalno da u petom razredu iz biologije deca uče o zelenoj eugleni i heterotrofima, a ne znaju da razlikuju brezu od hrasta, kupus od salate, ili kozu od ovce. Deca nauče napamet za test, i zaborave sve heterotrofe pre nego što zvoni za kraj časa.  Sličnih primera ima u svakom predmetu i u svakom razredu. U mojoj struci, nastavi engleskog jezika, i dalje se forsira diktat, učenje činjenica iz lekcije i gramatičkih pravila napamet. Da ne govorim da se časovi stranog jezika najčešće vode na srpskom, što je nedopustivo. U dvadeset prvom veku se ne sme učiti isto kao što se učilo pre sedamdeset godina. Imamo dobre pokazatelje da nešto nije u redu, među najgorima smo na PISA testu, nešto ozbiljno ne valja.

Drugo, uvela bih nenajavljene, stručne inspekcije, koje bi posećivale časove po sistemu slučajnog uzorka. Pratilo bi se ko je kad došao na čas, ali i kako taj čas zaista izgleda. Ta inspekcija ne bi bila strah i trepet, već savetnik koji bi pomagao nastavniku da bude bolji. Dakle, ne govorim o inspekciji koja bi dala savet da se nikako ne ostavljaju jedinice, niti onoj koja bi proveravala administraciju i kažnjavala nastavnika koji je pogrešno upisao čas. Ideja je da inspektori budu saradnici profesora, koji bi cenili one kreativne i požrtvovane, i svojim savetima doprineli kvalitetu nastave.

Treće, vratila bih nešto nalik na društveno-koristan rad iz mog vremena. Deca treba da učestvuju u sređivanju dvorišta škole, čišćenju snega, sređivanju bašte. Uz to bih vratila sekcije, koje u većini škola postoje samo na veb sajtu, a u praksi se ne održavaju.

Tijana je sada već gimnazijalac. Da li misliš da su nastavnici, škola, sistem, mogli više da urade za nju i generalno za svu nadarenu decu?

Mislim da problem nije samo u zapostavljanju dece koja se istaknu kao nadarena, već načelnom zapostavljanju dece. „Poštovana deco“ kao da je ostalo negde zaboravljeno.

Što se tiče Tijane, dosta je teško pričati o svom detetu, a ne biti subjektivan. Kao i kod Filipa s početka naše priče, i mi se trudimo da sve neravnine školskog sistema poravnamo na drugim stranama, jer sistem i škola najčešće ne funkcionišu, i plaćamo privatne instrukcije, kurseve jezika, prošla je sve nivoe NTC obuke itd. Zahvaljujući svom iskustvu iz rada u nastavi, pre nego što je Tijana pošla u školu, znala sam da od škole i sistema ne treba očekivati ništa, pa me sve što je dobro iskreno obraduje i iznenadi. Tijaninu priču gradimo ne oslanjajući se na redovne tokove, pratimo sami njene talente i interesovanja, otvaramo joj razna vrata i puštamo da što više izbora pravi sama.

Naravno, ne možemo da ne primetimo potpune nelogičnosti školskog sistema i samih škola. Zahvaljujući brojnim nagradama osvojenim u zemlji i inostranstvu tokom niže muzičke škole, Tijani je odobreno da upiše srednju muzičku vanredno, što svakako olakšava organizaciju pohađanja dve škole paralelno, ali je, kao vanredan učenik, Tijana gotovo nevidljiva u sistemu – na primer, ne može da učestvuje na takmičenjima koja su predviđena kalendarom Ministarstva. To je besmislica, jer su ta vrata zatvorena detetu koje je na takmičenjima iz solfeđa redovno bilo laureat sa 100 poena (što znači da je ocenjena kao najbolja u Srbiji), koje ima apsolutni sluh, koje sa privatnim profesorima već odavno radi po knjigama sa Akademije, uostalom – detetu koje je sada prvi razred gimnazije i treći razred srednje muzičke škole, što svakako govori da može da postigne mnogo toga. Isto tako, Tijana voli da komponuje, a u muzičkim školama se komponovanje ne uči do samog kraja srednje škole. Zato su, verovatno, njene nagrade u toj oblasti, od kojih su neke bile na globalnom nivou, bile zanimljivije medijima nego njenoj muzičkoj školi. Ispod nagrade osvojene u Nju Džersiju ne može da se potpiše škola, pa to obaveštenje nije bilo ni na oglasnoj tabli, iako je Tijana bila najmlađi učesnik koji se ikada iz Srbije takmičio.

Srećom, tokom dosadašnjeg školovanja, Tijana je imala neke sjajne učitelje, nastavnike i profesore koji su, i pored lošeg sistema, izvlačili iz nje sve što su mogli i koji su imali razumevanja za nju, „drugačiju“, ali i one druge, naravno. Verujem da su i jedni i drugi bitni, jer od ovih drugih će, ako ništa, naučiti kako ne treba raditi.

Intervju vodila: A. Cvjetić