Nedavno smo bili na proslavi stogodišnjice naše škole. Pored profesora, na svečanosti su se okupili i najgori đaci iz svih generacija!
A koga drugog da zovu: najgori đaci su jedino i uspeli u životu. Možete zamisliti kakav je to bio trijumf: najgori učenici u frakovima, a najgore učenice u svečanim toaletama pod najskupocenijim nakitom – plešu sa svojim profesorima koji su, siroti, još uvek u onim istim pohabanim i još u ono doba kad su sašivena, demodiranim odelima.
Najboljih učenika nigde nema. Ko zna gde su zaglavili, ili su u Nemačkoj, ili ovde, ali bez posla, ili još uče, ili su na nervnim klinikama, ili su se nesrećno oženili nekom najboljom učenicom, ili su se razočarali u život – a ko takve uopšte tretira u životu! Njih se više niko ne seća. Pretrpeli su potpuni fijasko. Zaboravili su ih čak i njihovi profesori! Zaboravili su ih jer su morali.
Dovedeni pred svršen čin, da ceo njihov život i rad ne bi bio promašen, a sve čemu uče decu pogrešno, profesori su počeli da se ponose svojim najgorim đacima, da ih naknadno proglašavaju najboljima, evocirajući uspomene na njihove čuvene odgovore i briljantne zadatke.
Najgorim đacima sve je normalno, pa im od toga i nema ništa prirodnije!
Zamislite profesore koji su svoj poziv ozbiljno shvatili, koji uče decu kako da uspeju u životu, a u životu uspevaju jedino oni koji ih nisu slušali!
Kako se oseća stari strogi profesor koji veruje u svoju misiju i svoje kriterijume, a čim uključi televizor ugleda nekog od svojih najgorih đaka kako vodi glavnu reč.
Ili ode u bioskop, a u filmu glavnu ulogu tumači njegova najgora učenica.
Kad s prijateljima jedino razgovara o mudrosti, genijalnosti i velikim delima bivših najgorih učenika.
Kad mu se bivši najgori učenici, problemi svojih škola i zastiđa svojih roditelja, smeju s naslovnih strana ilustrovanih časopisa.
Kad vidi da su po njegovom mišljenju najgori postali asovi, bardovi, starovi, prvaci, veterani, krem.
…
Kad… Ali ko bi nabrojao sve uspehe najgorih đaka? To bi bilo dostojno najjačih pera, kičica i kamera!
I šta drugo preostaje profesoru, starom iskusnom pedagogu, nego da u takvoj situaciji najgore proglasi najboljima, i da na njihovim primerima vaspitava nove generacije.
Matija Bećković
“Najgori” po čemu, ocenama? “Najbolji” po čemu, jer su profesori pogrešno procenili da oni imaju najviše potencijala? Ima jedna zabavna izreka u engleskom jeziku: “ko zna, radi; ko ne zna, predaje”.
Cemu ova jadikovka nad polozajem prosvetnih radnika. Ima i profesora koji su bili losi djaci, a izvrsni profesori. I obrnuto. Bolje da je testopisac smislio nesto sto ce potaknuti narod da se konacno pokrene i zbaci tirane. A zna se kako se to radi.
Odavno je praksa da se izlazi u susret najgorim učenicima, preciznije rečeno, na nastavničkom veću radije će se pokloniti osam dvojki da učenik ne bi ponavljao, nego jedna ocena više da bi učenik bio odličan. Misli se na učenika odličnog od početka do kraja – ne na vukovca (još jedna institucija koja je favorizovala mediokratiju), – učenika koji zna šta hoće i na koju je stranu opredeljen. Rezultat dugogodišnjeg rada na uništavanju školstva i inteligencije urodio je plodom – Prirodno matematički, Filološki i Filozofski fakultet nemaju dovoljno upisanih. A i zašto bi? Ima li nekog toliko nesebičnog da će sve svoje vreme i inteligenciju, ceo život, radni vek, posvetiti školi, jedinoj ustanovi gde se ne može napredovati, gde samo od direktora zavisi hoće li neko biti nagrađen za svoj uspešan rad, i koja se decenijama održava samo na altruizmu svih koji taj posao vole. Pitanje je dokle će. Ovo piše bivši nastavnik.
Mnogo teška ali i tužna istina i nama, a izgleda o svima okolo, isto.
Ništa ne vrede lepo kazane istine mudrih.
Svet ide svojim tokom. Tu nema “kočnice”.
Zagazili smo u neki novi život, ono staro više ne vredi, a i nije “u modi”.
……..odmaram u svojim penzionersim danima i prolaze mi kroz glavu lepa sećanja………